Korzo – riječ ili priča?

Mlađim generacijama Zeničana riječ „Korzo“ ne predstavlja ništa. U riječniku stranih riječi teško je pronaći prijevod, „Ulično trkalište“ ili „ trkalište“, su sinonimi koji se vezuju za ovaj pojam. Međutim kada bi upitali stariju osobu šta je to korzo, tada bi shvatili da to nije samo riječ, nego je to priča koja nosi lijepa sjećanja.

Zeničko korzo je šetalište koje se prostiralo od raskrsnice Titove i ulice od Kočevske džamije, pa do carine naspram “Beka”. Tu su bila neoznačena okretišta. Cesta je bila pokaldrmisana kockom, a saobraćaj vozila se odvijao do 18 sati. Kraj nastave značio je preplavljivanje zeničkog korza.

Prije nego što korzo “krene”, sa jedne i sa druge strane se poredaju “kibiceri”, momci koji se nadaju da će im neka djevojka baciti pogled, pa da stupe upoznavanju i “skontavanju”. Tu su se svakako zadesili i oni koji nisu iskoristili prvi susret ljubavnog pogleda, a nepisano pravilo je bilo: “Hajde, ništa nije izgubljeno, srest ćemo se na korzu”.

Tu nije trebao nikakav sat, ako hemija radi i korzo će odraditi svoje. Djevojka koja je imala momka šetala je sa momkom, ostale sa drugaricama, što je bio znak da su “slobodne”. Rijetko su muškarci sami šetali, oni su češće bili kibiceri.

Korzo je svakako bilo karakteristično i jedinstveno samo za Zenicu. Mlađim generacijama treba jedno korzo kako bi znali kako je to nekada bilo. Prije nije bilo interneta i društvenih mreža. Prije su romantika, sloboda i kreativnost bili na prvom mjestu. Pisala su se pisma, dolazilo se pod prozor. A danas?
Sve se svodi na dopisivanje i dogovoranje preko društvenih mreža. Izgubio se osjećaj za prilazak djevojci, „ašikovanje“ i sve ostalo što je bilo nekada.

Kako tehnologija napreduje, tako se mi udaljavamo jedni od drugih.