Desanka Maksimović – pjesnikinja, pripovijedač, pisac za djecu i romansijer

“O tebi neću govoriti ljudima. Neću im reći da li si mi samo poznanik bio, ili prijatelj drag; ni kakav je, ni da li je u našim snovima i žudima dana ovih ostao trag.” – “Naša tajna”; Desanka Maksimović

Pjesnikinja, pripovijedač, pisac za djecu i romansijer, Desanka Maksimović, rođena je 16. maja 1898. godine u selu Rabrovica, okolina Valjeva. U Brankovini je provela djetinjstvo budući da joj je otac bio nastavnik i nakon njezinog rođenja tu dobiva premještaj. U Valjevu završava gimnaziju a dok u Beogradu je završila Filozofski fakultet – odsjek za svjetsku književnost, opštu historiju i historiju umjetnosti.

Tokom svog života je objavila oko pedeset knjiga. Godine 1920. u časopisu “Misao” objavljuje svoje prve pjesme. Pjesme poput “Predosećanje”, “Strepnja”, “Prolećna pesma”, “Na buri”, “Naša tajna” su jedne od njezinih najpopularnijih pjesama. Njezina najpoznatija pjesma “Krvava bajka” jeste pjesma koja zapravo svjedoči o okrutnosti okupatora nad nedužnim ljudima tokom Drugog svjetskog rata.

Desanka Maksimović je umrla 11. februara 1993. godine u Beogradu. Dobitnica je brojnih nagrada poput Vukove nagrade, nagrada AVNOJ-a i Njegoševe nagrade. Fondacija “Desanka Maksimović” – nagrada za književnost, je osnovana poslije njezine smrti.

Naša tajna

O tebi neću govoriti ljudima.
Neću im reći da li si mi samo
poznanik bio, ili prijatelj drag;
ni kakav je, ni da li je
u našim snovima i žudima
dana ovih ostao trag.

 Neću im reći da li iz osame,
žeđi, umora, ni da li je ikada
ma koje od nas drugo voljelo;
niti srce naše da li nas je radi nas
ili radi drugih kadgod boljelo.

 Neću im reći kakav je sklad
oči naše često spajao u sazviježđa žedno;
ni da li sam ja ili si ti bio rad
da tako bude –
ili nam je bilo svejedno.

 Neću im reći da li je život
ili od smrti strah
spajao naše ruke;
ni da li zvuke smijeha voljeli smo više
od šuma suza.

 Neću im reći ni jedan slog jedini,
što je moglo, ni da li je moglo nešto,
da uplete i sjedini
duše naše kroz čitav vijek;
ni da li je otrov ili lijek
ovo što je došlo
onome što je bilo.

 Nikome neću reći kakva se zbog tebe pjesma događa
u meni vječito:
da li opija toplo
kao šume naše s proljeća;
ili tiha i tužna šuti u meni rječito.
O, nikome neću reći
da li se radosna ili bolna
pjesma događa u meni.

 Ja više volim da prešućene
odemo ona i ja
tamo gdje istom svjetlošću sja
i zora i noć i dan;
tamo gde su podjednako tople
i sreća i bol živa;
tamo gdje je od istog vječnog tkiva
i čovjek i njegov san.