Dođe mi da odem!

Ponekad je potrebno otići.

 

Daleko od sebe, od svojih misli.

Od onog zagušljivog zraka na koji mi danima smrdi kosa i zbog kojih se pluća redovito bune.

Ali uzalud.

Treba mi da odem,

Od toksičnih ljudi i još toksičnijih veza.

Umaraju me prazne priče, tračanje i hvalisanje ničim izazvano.

Vrištala bih koliko me je sve to smorilo.

Koliko me ponekad smaraju ovi ljudi.

Bez boje u sebi, bez trunke emocija, crno bijeli roboti.

Eto to na kraju postajemo.

Puni pasivnosti i oholosti.

Bože, koliko me sve guši.

I vrištala bih, pobogu koliko bih samo vrištala od nemoći i užasa.

Od bijesa, i pomalo od tuge.

Dođe mi da odem.

Daleko.

Tamo negdje gdje sve ima smisla.

Ako uopšte postoji takvo mjesto.

Daleko tamo gdje nema granica, ni u čemu.

Gdje samo sreća lebdi u zraku i gdje se može disati punim plućima.

U svakom smislu.

Postoji li takvo mjesto?

Gdje ja mogu biti ja bez ograničenja, bez povlačenja nazad, bez prokletog straha.

Dođe mi da odem.

Daleko gdje su ljudi i dalje ljudi.