Nema pravde za Davida!

Bio jednom jedan narod na brdovitom Balkanu…Živjeli su u pitomoj zemlji, imali blaga u izobilju… i lijepe žene… i pametne prvake… I velike svece i velike  sudije…i velike prosvjetitelje i velike junake.

Piše: Adnadin Jašarević

Ipak, iako su sve što im treba imali, i poviše, iako bijahu drčni, hrabri, pametni, đavo im nije dao mira. Crv se ugnijezdio u njihovim srcima: crv sumnje.

Može li bolje?

Ima li više?

Što je iza gore?

Misle li im zlo njihove komšije?

I taj je crv rastao i rastao, pojeo im srce, zatrovao um, i rastao je, rastao, sve dok nije postao tako veliki da su mu se svi ti ljudi poklonili i učinili svojim gospodarem.

Veliki Gospodar sa svinjskom glavom postao je njihov glasnogovornik, njihov svetac, njihov veliki sudija, njihov junak, elem, ukratko: Veliki vođa.

Mogao je činiti što hoće sa tim narodom jer je učinio da zaborave ko su, kako se zovu, kojem se Bogu mole…

Bezimeni narod nije se imao kome obratiti ni na nebu ni na zemlji. Stoga učiniše crva svojim Bogom. Klanjali su mu se i prinosili žrtve.

Gladni Bog/crv, kojega ništa na ovome svijetu ne može zasititi, proždirao je njihovu djecu, ubijao sinove i silovao kćerke, tamničio očeve i sve one koji progovore protiv njega. Njegov Veliki inkvizitor je na ulice njihovih gradova pustio naoružane tamničare – jer taj narod živio je u velikoj tamnici za koju su mislili da je domovina – da tuku, lome, hapse sve one koji bi se usudili da misle ili govore drugačije od svoga Velikog Gospodara.

Što da ne, zar nije istina: Svi su krivi, i dijete u majčinoj utrobi…

Okove  su im stavili, ne od čelika, nego od te krivice.

Zamukli su. Zaboravili vlastiti jezik.

Samo je jedna riječ preostala bezimenom narodu, Riječ Velikog Gospodara.

I bi Riječ.

Na početku bješe svjetlost.

I bi tama.

Crv se popeo na prijestolje koje mu je bezimeni narod sagradio od kosti njihove braće i sestara, roditelja i djece, od prijatelja i komšija. Ugnijezdio se udobno, prizvao k sebi svećenike tame i inkvizitore. Pogleda s prijestolja, s vrha planine, naokolo, i zagrokta. Crv je sagledao i druge narode koje će progutati.

Sunce na zalazu zakrvavi snijeg pod njegovim stopalima.

A on se nasmija, tako glasno da su ga nadaleko čuli i zapjeva praćen horom njegovih slugu i pobočnika:

Nama niko ništa ne može…

Piše: Adnadin Jašarević