Superheroji ne nose plašt!

Šest mi je godina, sjedim na sečiji i gledam crtić, nestrpljivo gledajući u vrata očekujem kada će se pojaviti mali vojnički eurokrem i babin glas: „Aaa koga sad više voliš?“ Konačno vrata su se otvorila, Bože došao je eurokrem, kako nam je malo nekada trebalo za sreću, ljubim mu obraze i govorim: „Tebe babo, tebe više volim!“ Da li je ovo bilo istina, ili sam samo govorila zbog eurokrema koji bi mi svaki put donio, tada nisam znala. Inače, šesto sam dijete u porodici, mezimče reklo bi se, mada nisam tada znala koja je moja uloga, znala sam samo da me beskrajno voli, on, BABO! Radio je na rudniku kao nadzornik i kada ga je 90-tih godina domovina pozvala u pomoć, odazvao joj se. Kada je prvi put krenio u borbu protiv agresora on i mama su imali četvero djece, krenuvši tako niz mahalu, okrenio se mami koja ga pratila i rekao joj je: „Timo, ako mi šta bude, udaj se.“ i otišao je u borbu za koju nije znao da li će je dobiti. Ona se okrenula i rekla: „Eee moj Kemo, ja se poslije tebe nikada ne bih mogla udati“, i vratila se svojoj djeci. 

Njegova čizma je hodila planinama ove države, branio je svako dijete, ženu, starca, podrumaša (naziv za one koji su se skrivali za vrijeme agresije, a bili su vojno sposobni), branio je šamiju moje majke, tvoje majke, naše majke te na kraju lanca, borio se za našu slobodu, da bismo mi danas hodali uspravne glave. Za 3 godine žestoke borbe, dobio je mnogo sjećanja, kako lijepih tako i manje lijepih, dobio je ranu penziju od koje mu je država odrezala pola. Ah ti ljudi u odjelima… Međutim, dobio je i najljepšu moguću stvar. Pomislit ćete mene, ali ne, ja sam došla poslije. Dobio je slobodu, njegova djeca su dobila slobodu, a šamija njegove žene je mogla stajati na njenoj glavi.

Najzad je dobio mene, šesto dijete, nekoga koga je volio više od sebe. Kroz odrastanje se sjećam da niko, ama baš niko nije smio dirnuti u mene, čak ni mama. Volio me do te mjere da je kad bi cesta bila poleđena išao pola sata prije u džamiju na rani sabah, da bi mene odveo do stanice, davao mi je svoj posljednji zalogaj, jednostavno, bila sam njegovo mezimče. Najzad mezimče je odrasla, stasalo u djevojku, iako sam u njegovom nebeskom plavetnilu bila još uvijek mala.

Sjećam se prošle godine, 2018. bila sam u Sarajevu, poslom, dolazi mi poruka kako je babo učinio nešto. Rekla sam vam da je branio čast žena 90-tih godina, te 2018-te je došla na red moja čast. Naime, mogao je podnijeti udarac na svoju čast, maminu  pa i bratovu, ali na moju ne, te je počinio krivično djelo. Za odbranu časti svoje kćerke dobio je članak na svakom portalu, gdje je predstavljen kao nasilnik, osudu desetak hiljada ljudi, mnogo prijetnji, noć provedenu u zatvoru te godinu dana uslovne kazne. „Kriv je“ rekli su, „Retardiran je“, „Stidi ga se“ rekli su, a ja, nisam bila nikad ponosnija na njega, zarad mene, svoje kćerke, svog mezimčeta, odrekao se svog obraza, dopustio je da ga popljuju svi, ali nije dao da popljuju mene, bio je moj štit, moj heroj.

Na početku sam rekla da nisam znala da li sam ga voljela više zbog eurokrema ili zbog njega samog, mislim da sada znam odgovor. Često su mi pričali kako još nisam srela čovjeka svog života, a nisu svjesni, da čovjek mog života, upravo sada sjedi na sečiji, ispija kaficu i čeka akšamski ezan, i odaziva se na babo. Znate, često sam gledala crtani o superherojima, svi su oni imali plašteve ili neki sličan asesoar koji je bio njima svojstven. Često se zapitam, kako bi npr. supermen izgledao bez plašta. Da li bi imao iste moći, da li bi spašavao planetu i koliko bi ustvari bio heroj, tada se okrenem prema ocu i shvatim da superheroji uopšte ne nose plašt.

Tekst: Esma Đerahović

Fotografija: shutterstock