Dok gitara svira

Dva puta je proživjela ljubav. Jednom u trećem razredu osnovne škole, kada nije ni znala šta je to, pa je u svoj dnevnik, koji je bio obična tipična sveska iz prodavnice, pisala kako bi voljela da se uda za njega.  Na tako male rukice, zamišljala je prsten, a jedva da je znala i da piše  kako treba. To je bila ona tipična simpatija o kojoj bi pisali u dnevniku, na papirima i svaki put na kraj sveske napisali naše plus njegovo ime. Ukoliko je pošarano, znači da nam se više ne sviđa ili nam je učiteljica tražila svesku da pregleda. Druga ljubav joj je bila istinska, onako za prave kao što se zna reči.

U starom dijelu grada, nazvanom po nekom djedu koji je uvijek svirao gitaru ispred stare kafane koja se nije mijenjala još od svog postanka, šetala je Ana. Uvijek bi išla spuštenim pogledom, neznajući da kada bi prolazila, laktovi bi se sudarili, glave bi se podigle i na sto bi se izvadilo sav sitniš koji bi se imao. Pjesme bi stale, a tada se čuo samo zveket novčića, ne bi li se ona okrenula za nekim. S obzirom da joj je već bilo 27 smatrala se starom djevojkom koja još nije bacila svoju ljubičastu maramicu obećanom. Mogla je biti žena najbogatijeg čovjeka u zavičaju, ali kada god bi dolazio odbila bi ga rekavši ”Nisi ti dovoljno bogat za moju dušu”. Ljudi kojima su bile pare u glavi i venama bi pomislili da trebaju postati još bogatiji, a oni u čijim venama bi bila ljubav smišljali su najljepše pjesme ne bi li osvojili Anino srce.

”Koga ona pogleda, blago mu se”  
”Neće tebe sigurno”
”E nek će tebe, ne znaš ni rimu sastavit”
”A ti nemaš ni prebijene da joj parfem kupiš”

Nije ih čula,  a i kada bi prešutjela bi i nastavila da korača tamo gdje bi uvijek htjela da baci maramu, a nikada se nije usudila. Znala je gdje će da se zaustavi, uvijek na isto mjesto. Sjela bi na lijevo koljeno, dok bi joj desna noga bila ispod lijeve. Očima boje kestena gledala bi u njegove ruke, čekajući da nešto zasviraju. Znate, srce bi joj zaigralo kada bi ga vidjela. ”Hoće li svirati onu moju koju uvijek tražim”-pomisli spuštajući pogled na svoje ruke tajno želeći da one budu u njegovim. Prvi akordi koje su njegovi prsti zasvirali, prve note koje je ona čula, prvi osjećaji koji su plovili njenim srcem, bili su njena pjesma. Čvrsto je držala maramicu čekajući pravi tren da je baci. Čudno je kako te neke stvari mogu izbaciti iz takta i paralizirati. Ana je bila svjedok tog. I svjedoči i dan danas. Ljubičasta marama je već bila na njegovom krilu, a u rukama su već bile nečije ruke. Pjesma je bila njena, samo ne za nju. Iako je već 20 godina udata, i dan danas čuva tu maramu koju ni svom sadašnjem čovjeku nije dala. A u marami zamotana jedna stara, stara trzalica.

Autor teksta: Horić Jasmina
Fotografija: FILM ART BY CHRISTOPHER KING