Primjer sitne nepravde

Lijepo je nebo iznad nas, ali nije fer što se s mog prozora ne vidi koliko i sa prozora zgrade na koju gledam. Zašto baš stanovnici te zgrade imaju priliku jasno vidjeti svaki zalazak sunca dok ja ne mogu zbog njihove zgrade koja mi zaklanja pogled? Mada ovo je primjer sitnije nepravde, ali na ovom malom svijetu postoji niz mnogo težih. Recimo, nije fer što su neka djeca na svijetu gladna dok se negdje hrana baca zbog isteka roka. Nije fer ni to što neki ljudi kroz život prolaze veoma lagano dok se drugi slamaju radeći posao koji im i nije baš omiljeni, ali moraju kako bi nahranili svoje porodice. Činjenica da na ovom svijetu neko ima mnogo više nego što mu treba, a neko ni najosnovniju količinu, također nije fer. Za mene, nije fer ni to što riječi svake osobe nisu posmatrane jednako, što u društvima postoje bitni i oni nebitni.

Ovakvih primjera je na stotine hiljada, a uvijek se u konačnici svedu na isto. Jedna strana koja je nezadovoljna jer su joj prava ugrožena, i ona druga strana koja ne uočava svoju pogrešku iako izaziva nelagodu kod prve strane. Međutim, negdje između se uvijek nalazi skupina koja zna kakva bi situacija bila kada bi sve bilo drugačije. Navodno, sve bi bilo bolje kada bi se društvo promijenilo, kada bi se uklonila ta jedna stvar koja u tom trenutku smeta prvoj strani. Možda i bi bilo bolje. Možda bi svijet bio ljepše mjesto, možda na ulicama ne bi bilo tuge. Možda, ali ne znamo. I ne možemo znati. Ne možemo ni predvidjeti. Na nama ni nije da predviđamo kako bi bilo kada bi se nešto promijenilo. Trebamo mijenjati svijet na bolje umjesto razgovora o mogućim ishodima i nečinjenja ničega.

Teško je govoriti kakve bi promjene u svijetu donijelo ispravljanje samo jedne stvari koja je pogrešna. Kao kada bi uzeli jednu ispisanu svesku i zamišljali šta bi se desilo kada bi se samo jedna riječ sa početnih stranica zamijenila sa nekom jačom riječju. Možda bi se izgubio smisao rečenice, možda se ta rečenica ne bi uklapala sa ostalim pa bi se i one morale mijenjati. Možda bi na kraju ta sveska u kojoj se pisalo o cvijeću, na kraju pretvorila u svesku koja je ispunjena riječima o historiji. Moguće je da bi došlo do velikih promjena u toj svesci, ali također je moguće da se baš ništa ne bi desilo. S obzirom da je veoma teško ukloniti jednu riječ iz sveske bez ikakvog traga, vjerovatno je i besmisleno govoriti o izgledu te sveske nakon potpune promjene. Nekom bi se sigurno svidjela nova sveska, ali uvijek će postojati i ljudi kojima je stari sadržaj bolji, koliko god on besmislen bio.

Svijet je ta sveska. Rekli bi debelih korica jer je debela nekoliko hiljada kilometara. Niko je ne može uzeti u ruke i prelistati, ali zato svako ima svoju stranicu ili bar dio nje. Svako piše svoju priču, a nažalost, sve priče se ne nadovezuju jedna na drugu. Vjerovatno je svijet jedna ogromna sveska sa sadržajem koji, na prvu, nema smisla. Ali itekako ima. Stvar je u tome što ljudi ne shvataju da ne mogu prelaziti na tuđi dio stranice, da ne mogu pisati preko nečijih već napisanih riječi. Ne mogu iskinuti nečiju stranicu samo zato što im se ne sviđa. Nemamo svi jednak prostor za pisanje, ali bez obzira kolika bila njegova površina, trebamo se truditi da bude ispunjen pravim riječima. Možda to i jeste poenta. Valjda će nam biti ljepše kada shvatimo da razlike u materijalima papira po kojima pišemo postoje, da su brojevi redova koje napišemo različiti i da ne pišemo jednakim bojama. Možda neko ne zna pisati, pa crta. Možda neko voli svoj čist papir pa ga ni ne pokušava ispuniti.
To i jest svijet. Ogromna sveska sa šarenim naljepnicama po sebi i sa sadržajem kojeg možemo čitati, ali teško i shvatiti. Shvatit ćemo ga onda kada prestanemo prepisivati tuđe riječi.

Tekst: Naida Nuhić (15), članica Dječijeg parlamenta grada Zenica

Fotografija: Privatna arhiva