Maja Antonić: “Karcinom je mene učio bitne lekcije o meni, pa je moja želja bila da ja njemu u znak zahvalnosti pokažem život.”

Priča o Maji Antonić je priča u kojoj se isprepliće više priča i pouka, i svaka je podjednako važna i inspirativana.  

 “Volim da naglasim da bolest nikada nije samo bolest. Ona je samo opomena vama da se već neki duži vremenski period nalazite u sredini i okruženju koje vam ne prija, te da ignorišete ono što vam vaše tijelo pokušava reći. Moja draga doktorica Amela mi je na prvoj hemoterapiji rekla: “Majo, slušaj svoje tijelo, ono uvijek zna.” Ta rečenica će mi do kraja života biti urezana u pamćenje i biti moja vodilja kroz dalji život.” 

Obzirom da se sa dijagnozom karcinoma suočila sa 24 godine, prvo su došla osjećanja straha i tuge, te brige da li će moći  sve to da podnese.  “Moja sreća bila je što apsolutno ne vjerujem da se stvari dešavaju samo tako, već da za sve postoji neki razlog i neko “veće” dobro koje nekad u trenutku nije odmah vidljivo. – ističe Maja.” 

Kada je na nalazu vidjela gdje se zapravo nalazi karcinom u njenom tijelu, bilo joj je jasno zbog čega, kada i zašto je došlo do toga.  Na karcinom je počela gledati kao na dobrog prijatelja sa kojim je napravila dogovor, njen teret je nestao i krenuli su da uče  jedno od drugog.  

Iako  se  razboljela 2023. godine, Maja navodi kako se pravi početak svega ipak veže za 2019. godinu. “Donijela sam tada jednu odluku i započela nešto što nije bilo prihvaćeno. Morala sam birati između dvije strane, a obje su mi tada bile potrebne. Mnogo teških riječi, ucjena na neki način, te zabrana je tada palo na mene i razvilo mi strahove i traume za dalje.”  

                                                                 Izvor fotografije: Privatna arhiva/ Maja Antonić

Tokom tog perioda, iz želje da ne povrijedi druge, Maja je potiskivala sve svoje osjećaje i  brige koje su nastajale, te nije marila kada bi drugi povrijeđivali nju.  

Najvažnija lekcija koju me je karcinom naučio jeste da napokon progovorim, da se zauzmem za sebe i stvorim zdrave granice prema sebi i prema drugima. Koliko god da vam je neko blizak, granice moraju postojati, kao i dijelovi vašeg života gdje niko ne treba imati pristup niti pravo glasa sem vas samih.

Podrška na putu kroz izazove 

Maja ističe kako su njena dva najveća izazova bila strah od igle i trenutak kada joj je, uslijed terapije, počela opadati kosa, nakon čega se po prvi put sama ošišala na ćelavo. “Karcinom je mene učio bitne lekcije o meni, pa je moja želja bila da ja njemu u znak zahvalnosti pokažem život.” Karcinom je kako kaže, poštedio svih simptoma kao što su mučnine, povraćanja, slabost, pad krvne slike i imuniteta, i izabrao ono najbezbolnije na kraju, a to je da samo kosa opadne na neko vrijeme. 

Izvor fotografije: Privatna arhiva/ Maja Antonić

Maja govori kako će joj cijela ova priča o karcinomu biti i osati posebno sjećanje, ali da postoji jedan trenutak s početka cijele priče koji joj je pomogao i značio tokom borbe s bolešću.  

“Naime, ja svake nedjelje idem na Banj Brdo, što je jedna rekreativna zona kod nas u Banjoj Luci. Ja tu imam svoju klupu gdje uvijek volim malo da sjednem i uživam u trenutku. Tada nekada na početku moje dijagnoze, ja sam nagovorila mamu da idemo prvi put zajedno gore. Kada smo stigle moja klupa je bila zauzeta i mi smo sjele na jednu pored. Mama je tada vidjela da na svakoj klupi ima zlatna pločica na kojoj piše ime svake klupe. Rekla mi je da pogledam šta piše na našoj i pisalo je “Klupa života”. Tad sam znala da će sve zasigurno proći.” I prošlo je, a Majine lokne su sada onakve kakvim ih je uvijek i zamišljala. 

Kada je riječ o podršci, Maja smatra da ona uvijek dođe do izražaja kada su u pitanju manje lijepe stvari, a potreba je svakodnevno. Kako kaže, riječ “hvala” nikad neće biti dovoljno za podršku porodice, prijatelja, pa čak i ljudi koje do tada nije ni poznavala, ali da je  mnogo zahvalna na svakoj sekundi, slovu i riječi koje su do nje došle. 

Lekcije i novi život kao nagrada 

Ovo iskustvo je u potpunosti promijenilo Majin moj pogled na sve. Neki to, kako kaže, razumiju, a neki ne, što je i normalno. Ali onoga trenutka kada se vaš život i neka vaša najbanalnija željica nađu pod velikim upitnikom i u svemu tome se desi neka luda sreća da ipak dobijete drugu šansu, taj vaš život i želje postaju svetinja za vas i broj jedan. Više nikada nećete dopuštati neke stvari kao prije niti ćete to nešto vaše odgađati ili stavljati na čekanje. Možda će neki reći da je to sebično, ali moraš da voliš sebe da bi to sebe isto tako moglo voljeti nekoga. 

                                                                                       Izvor fotografije: Privatna arhiva/ Maja Antonić

Maja Antonić, godinu dana nakon borbe s bolešću, apsolvent je germanistike, a pored maternjeg govori još tri strana jezika. Djevojka koja voli život, raduje se svim novim prilikama i obožava sve što je vezano za latino kulturu. Njena svakodnevnica se  promijenila u tome što gleda da sve prilagodi sebi i da ne radi nešto zato što mora, već zato što želi. Nedavno je dala otkaz na poslu koji je nakon svega, za nju postao previše naporan. Više se posvećuje svojim društvenim mrežama, jer je to jedna od njenih ljubavi. Trenutno se edukuje za UGC kreatora, uči više o berzana i finansijskom tržištu, te radi na tome da postane sudski tumač.

Izvor fotografije: Privatna arhiva/ Maja Antonić

Pored toga, velika joj je želja osnovati fondaciju posvećenu djeci oboljeloj od onkoloških bolesti, jer je na svojoj prvoj hemoterapiji srela djevojčicu. Na osnovu svog iskustva, Maja je djevojka koja vam poručuje sljedeće:  

“Kada god se nađete ispred nekoga ili nečega, samo se vama javi taj neki posebni osjećaj u stomaku i ne može ga osjetiti niko drugi sem vas. Ako je vama taj osjećaj unutar vas dobar, slijedite ga. Bićete mnogo srećni kada na kraju vaša knjiga bude ispisana vašim rukopisom, pa makar negdje i sa greškom, nego tuđim nečijim. Biće mnogo briga u životu, ali nemojte se mnogo brinuti. Pročitala sam jednom da su naše brige molitve da se desi upravo ono što ne želimo, pa budite oprezni što se toga tiče. I još za kraj bih rekla praštajte. Razbolijevamo se onda kada ne oprostimo. Biće ljudi koji će vas povrijediti, ali vi budite ti koji ste iznad te situacije i oprostite, zbog sebe, ali stvorite i granicu. Moj psihoterapeut mi je rekao jednom prilikom da  svi radimo ono najbolje što znamo u datom treutku, tako da sjetite se uvijek toga i dosta stvari nećete više toliko primati lično i k srcu.”   

 

Autorica teksta je polaznica škole novinarstva Radija Active koja, uz podršku projekta Western Balkans Media for Change, radi na razvijanju vještina mladih novinara.