Sivi svijet oko mene

Svijet oko mene je bio siv. Nebo, zrak, ulice… sve je izgledalo umorno i prljavo, kao da je neko pritisnuo dugme za pauzu i ostavio grad da propada. Iako sam bio dio tog svijeta, nekako nisam mogao da se naviknem na taj osjećaj gušenja svaki put kad izađem napolje.

Vozio sam biciklo prema rijeci. Nekad je to bilo moje omiljeno mjesto, gdje sam s društvom provodio sate. Pravili smo splavove, pecali ribe, a nekad jednostavno ležali na travi i gledali oblake. Danas – ništa od toga nije postojalo. Rijeka je bila crna, prekrivena otpadom i mrtvim granama. U vodi se ogledalo sivo nebo, kao da se i ono stidjelo Svijeta.

Sjedio sam na staroj klupi pored rijeke i razmišljao kako smo došli do ovoga? Gledao sam u praznu flašu koja je plutala pored mene i zamišljao kako je neko bacio, ne razmišljajući šta će biti dalje. Baš tako je i sve počelo jedan otpad, pa drugi, pa treći, i sada imamo “putovanje” kroz zagađeni svijet.

Vratio sam se kući sav nervozan. Nisam mogao da shvatim zašto nikome nije stalo. Gledao sam kroz prozor  komšija je palio lišće, dim se širio kroz cijelu ulicu. Udahnuo sam i opet osjetio onaj teški miris. “Ovo ne može ovako,” rekao sam sebi naglas. Možda ne mogu promijeniti cijeli svijet, ali mogu početi od sebe i od onoga što imam oko sebe.

Sljedeći dan, u školi, okupio sam svoje prijatelje. “Ljudi, moramo nešto uraditi,” rekao sam. “Ne možemo više samo gledati kako sve propada.” Gledali su me u čudu, kao da pričam nešto smiješno, ali onda je neko rekao: “A šta bismo mogli?”

“Prvo ćemo očistiti naš dio rijeke. Onda ćemo zasaditi drveće oko škole. Malo po malo – promijenit ćemo barem ovaj dio.”

Bilo je teško uvjeriti ih, ali na kraju smo se skupili. Donijeli smo kese, rukavice i krenuli. Nekima je bilo smiješno, drugima glupo, ali me to nije zanimalo. Dan po dan, skupili smo gomilu otpada iz rijeke i okoline. Na kraju sam gledao naše djelo i osjetio se ponosno. Nije bilo savršeno, ali bilo je bolje nego jučer.

Dok smo sadili prve sadnice oko škole, jedan drug mi je dobacio: “Misliš da će ovo stvarno pomoći?” Pogledao sam ga i rekao: “Ako mi ne pokušamo, neće niko.”

I stvarno mislim tako. Možda smo tek djeca, ali i mi možemo nešto promijeniti…

Vedad Hodžić

OŠ”Ahmed Muradbegovic”