Tanka linija između mene i sebe

Gdje počinjem ja, a gdje počinje ona? Znamo li se prepoznati u prolazu? Da li bi se susrele pred ogledalom i kada bismo ostale nasamo? Mnoge stvari prešutimo jedna drugoj, a opet obe znamo sve odgovore.

Može li čovjek slagati sebe kada je svjestan svojih neistina i strahova? Može pokušati pobjeći, ali on uvijek za sobom vuče svoju sjenu. Ona je tu i kad sunce zađe, a nesigurnosti isplivaju i na sunčevom svjetlu.

Granice postavljam sama sa sobom, ipak tanka je linija između mene i sebe. Teško je povući crtu tamo gdje se završava moja vanjština, a započinje moj unutarnji svijet. Sve su to strane moje ličnosti koje svakodnevno nosim sa sobom – koliko divne, toliko zbunjene, i sve su one ja.

Ko je ona? – pitanje koje sebi postavljam češće nego što priznajem. Možda je skup svih mojih strahova, želja, tišina i pokušaja. Možda još nije u potpunosti oblikovana, a možda i ne mora biti da bi bila stvarna.

Možda je dio mene kojeg još ne poznajem dovoljno. Možda je to ona ja koja se plašim da postanem jer bi to označavalo promjenu. Promjene  nisu nužno loša stvar, a posebno u vrtlogu dok još uvijek pokušavamo pronaći sebe – upravo tada treba da se prepustimo. Ko ću biti ja ako dopustim da budem drugačija, neka nova verzija sebe? Mogu li da dokučim do nje ako strahujem da je uhvatim za ruku?

Koliko mi malo fali od mene do sebe na putu spoznaje vlastitog bića? Tragam u prostoru dok pokušavam pronaći sebe u pukotini vremena. Da li ona zna ko sam ti ja i šta sam ti značila sve ove godine dok si me držala pokraj sebe u svom okrilju? Ona nije tek neki samoprozvani pjesnik dok je pisala tekstove i nizala lanac riječi. Ona je  živjela u njima, i u svakom stihu koji je razlivala tinta na parčetu papira.

Riječi su  moćno oružje, posebno kada ih upotrijebi neko srcu blizak. Opet čovjeka uznemire popratna djela i akcije, i tek tada shvati svoju vrijednost u nekim drugim očima. Koliko istine se krije iza slova, ali samo tada kada drugi umiju da ih protumače. Filozofske misli nisu za svakog čovjeka, ali nekada se i jednostavnost krije iza tih složenih riječi. Ništa nije onakvo kakvim se na prvi pogled čini, niti je treptaj oka tek bezazleni trzaj. Ti moraš pronaći sebe u vrtlogu misli i oluji dešavanja da bi mogao spoznati te tanke niti od sebe do tebe.

Možda nikada nećemo u potpunosti razumjeti ko smo ili završiti ono što smo započeli u sebi, ali u toj neizvjesnosti nalazi se ljepota – putovanje ka sebi koje nas uči da volimo svaki dio naše duše, svaki trag nesavršenosti i svaki šapat srca. Voljeti sebe znači prihvatiti sve što jesmo, i sve što tek postajemo, s nježnošću i strpljenjem, jer samo tada možemo zaista da procvjetamo.

 

Autorica teksta: Nadija Salčin