Strah od neuspjeha: Da li nas pokreće ili koči?

Danas smo u emisiji Kroz objektiv imali priliku ugostiti Ajlu Brdarević, mladu i inspirativnu ženu koja je trenutno na master studijama softverskog inženjerstva u Zenici. Kroz naš razgovor dotakle smo se jedne od onih tema koje svi osjetimo, ali rijetko otvoreno pričamo o njima – strah od neuspjeha.

U vremenu kad se čini da svi jure ka savršenstvu, dok istovremeno pokušavamo ostati vjerni sebi, teško je ne osjećati pritisak. Pritisak da uspijemo, da ne iznevjerimo očekivanja, da sve znamo i možemo – odmah. I baš zato je važno s vremena na vrijeme zastati i zapitati se: šta za mene uopšte znači uspjeh? I je li u redu osjećati strah kada stvari ne idu onako kako smo zamislili?

Ajla je tu temu doživjela iz prve ruke. Na pitanje kako ona vidi uspjeh, rekla je da joj je s vremenom uspjeh postao – mir. Ne nužno velika postignuća, već osjećaj da ide putem koji je njen, autentičan. “Čak i male stvari mi znače – i često mi donesu više mira nego neka ogromna dostignuća”, kaže. I iskreno, to mi je baš ostalo u glavi. Jer u svijetu koji stalno traži više i brže, rijetkost je znati stati i biti zahvalan na sitnicama.

Naravno, ne ide uvijek sve glatko. Ajla se prisjetila trenutka kad je mislila da će obnoviti godinu studija. Taj osjećaj – strah šta će drugi reći, stid, pritisak – bio je ogroman. Ali upravo taj strah ju je natjerao da da sve od sebe, položi šest ispita u jednom roku i izbjegne ponavljanje godine. Kaže da nije sigurna da bi uspjela bez tog straha. I iako ga ne vidi uvijek kao zdravog saveznika, naučila je kako da ga pretvori u snagu.

Dotakle smo se i društvenih mreža – tog paralelnog svijeta u kojem su svi uspješni, sretni i lijepi. Ajla je iskreno priznala da joj je to ranije stvaralo ogroman pritisak. “Osjećala sam da kasnim, da nisam dovoljno dobra”, rekla je. Ali upravo u vrijeme pandemije, kad je sve stalo, uspjela je napraviti distancu od tog svijeta. “Shvatila sam koliko je važno imati prave ljude pored sebe, a ne savršen Instagram profil”, dodaje.

Ajla danas ima podršku bliskih ljudi, ali nije uvijek bilo tako. Bilo je dana kada se osjećala usamljeno, neshvaćeno. Ipak, kroz vrijeme je naučila prepoznati i cijeniti one koji su uz nju i kada joj ne ide. Kaže da je to za nju jedan od najvećih uspjeha – imati iskrene, tople ljude oko sebe.

Zanimljivo mi je bilo i čuti kako sama sebi zna biti najstroža. Ima visoka očekivanja i često osjeća pritisak da sve postigne odjednom. Ali naučila je kako da ciljeve razloži na manje korake – da ne sagori u tom procesu. I što mi se najviše svidjelo – rekla je da više ne vezuje svoju vrijednost za to da li je nešto postigla ili nije. “Važno je analizirati, biti realan prema sebi, i znati da i fleksibilnost ima svoju snagu”, ističe.

Ajla je također priznala da joj je teško tražiti pomoć, i da se često oslanja na ono “sama ću ja to”. I to je nešto s čim se vjerujem mnogi od nas mogu poistovjetiti. Naučeni smo da budemo jaki, da se snalazimo sami – a ponekad je upravo slabost ta koja nas najviše umori, ne zato što smo slabi, nego zato što predugo sve nosimo sami.

Na kraju, kad bi mogla dati savjet sebi iz prošlosti, rekla bi: ne radi stvari da bi se drugima dokazala – sve što radiš, radiš za sebe. I to je lekcija koju, mislim, svi trebamo čuti.

Ovaj razgovor me podsjetio da uspjeh nije samo diploma, posao ili priznanje. Nekad je uspjeh i to da preživiš dan kad ti se ništa ne da. Da ustaneš i pokušaš ponovo. I da znaš – nisi sam.

Autorica teksta: Nadija Salčin