Gdje moja duša stanuje

Kada bi ptice znale da za sobom uvijek ostavljaju trag perja kada hrle u daleke u krajeve, možda ne bi odlazile toliko daleko. Kada bi sunce znalo da čovjek sjetno čezne za njegovim zracima svake zime, možda ne bi prestalo pružati svoje zrake. Kada bi vjetar znao da u vreloj junskoj noći duša samo čezne za njegovim mahom, možda bi se duže zadržao u trenutku. Toliko mnogo toga stane u ono prosto “možda”, a možda smo i mi ljudi stvoreni da samo vječito postavljamo pitanja. Da li ikada čovjek sazna sve odgovore ili barem na trenutak osjeti olakšanje kada pomisli da se približava istini?

Ostajemo vječito zarobljeni u kulama koje smo sami izgradili želeći se spasiti sunca a jedino smo za svjetlošću čeznuli. Koliko malo čovjeku nedostaje da se susretne sam sa sobom u neprekidnom ciklusu upitnika? Na poslijetku, naše visoke zidine bivaju podignute ne kao štit od vanjskog svijeta, već iz straha da ćemo osloboditi onaj unutarnji. Ne volim da postavljam previše pitanja, ipak pronađem sebe sa mnoštvom upitnika površ čela.

Da li je doista toliko strašno priznati biti ono što jesi i osloboditi svoje pravo ja – onu šarenu dušu naslikanu svim bojama sjećanja i protkanom ljubavi koja prožima cijelo biće? Zastala bih u trenutku koji lebdi pored mene sa tragom lepršavih latica cvijeća na proljeće, ipak me ljeto čeka iza ugla donoseći sa sobom slatke plodove nekog budućeg vremena.

Ko smo kada ostanemo sami sa sobom, onda kada se skrivamo od ostatka svijeta? Da li sam i ja samo još jedno sjeme maslačka nošeno vjetrom ili ipak mogu dovesti do značajnih promjena kada dođem u dodir sa prirodom?

Mnoge priče nastaju u prolazu dok se čovjek šeta pokraj rijeke i sa sjajem u očima posmatra još veće blještavilo prizora pred sobom. U takvim trenucima sam koračala većim stazama od onih uobičajenih šetališta. Staze života protezale su se od uma do uma, od duše do duše, a završavale su se tamo gdje je srce pronalazilo smiraj. Onda kada osjetiš treptaj srca usplahirenog novim svitanjem – tada znaš da si pronašao dom. Dom je više od kuće – dom je pogled, dodir, osmijeh i sve one sitnice koje i nisu toliko sitne, a ipak se se sve ogledaju u ogledalu duše.

Kao što i ptice odlaze u daleke krajeve, sunce odlazi sa novim godišnjim dobom, a vjetar sa promjenom vremena – svi smo mi dio jednog procesa traganja za sobom i onim što možemo nazvati domom. Ipak, ono što tražimo i nije toliko daleko kao što mi to zamišljamo. Svako od nas je svoj dom – samo trebamo biti spremni prigrliti ga sa svim onim što on nosi. Kroz sve oluje i nevremena, na poslijetku prolaziš ti sam – budi svoj dom, budi svoje sklonište.

 

Autorica teksta: Nadija Salčin