Kako razumjeti mlade kroz trauma-informirani pristup: Razgovor sa Azrom Frlj

U današnjem izdanju emisije “Kroz objektiv” smo razgovarali o ne toliko aktuelnoj temi – trauma informiranom pristupu u radu s mladima. Prošle subote je u prostorijama udruženja Naša djeca psihologinja i trauma pedagoginja Azra Frlj održala interaktivnu radionicu na ovu temu. Nakon radionice smo imali priliku da joj postavimo nekoliko pitanja za našu emisiju na Radiju Active.

U radu s mladima koji su iskusili traumatska iskustva, važno je razumjeti da trauma-informirani pristup ne podrazumijeva dijagnosticiranje ili tretiranje traume, već stvaranje sigurnog prostora u kojem mladi mogu biti prihvaćeni i viđeni. Prema riječima psihologinje i trauma pedagoginje Azre Frlj, taj pristup se temelji na razumijevanju kako trauma utiče na ponašanje, odnose i emocionalni svijet mladih, te na tome da odrasli, bez obzira na stručnost, djeluju na način koji ne retraumatizira, već osnažuje.

„Trauma nije uvijek vidljiva,“ ističe Frlj, „ali njene posljedice često se ogledaju u ponašanjima poput povlačenja, burnih reakcija, agresije, teškoća u koncentraciji, pa čak i fizičkim simptomima poput glavobolje ili bolova u tijelu. Mnogi mladi nemaju jezik kojim bi izrazili šta osjećaju, zato njihovo ponašanje često govori ono što riječi ne mogu.“

Kao jedan od ključnih aspekata, Azra naglašava važnost emocionalne sigurnosti. To je, kako kaže, temelj odnosa sa mladima koji su doživjeli traumu. „Emocionalna sigurnost se gradi postepeno – kroz dosljednost, poštovanje granica, otvorenu komunikaciju i autentičnost. Mladi moraju osjetiti da su prihvaćeni, da ih nećemo osuditi i da smo spremni ostati uz njih čak i kad nam ne kažu ništa.“

Za one koji rade s mladima, a nisu stručnjaci – nastavnike, volontere, omladinske radnike – Frlj poručuje da ne podcjenjuju moć male geste: „Ne morate imati diplomu psihologa da biste bili podrška. Dovoljno je da budete prisutni, empatični i da pitate: ‘Šta ti treba?’ umjesto ‘Šta ti je?’“

Jedna od najvećih grešaka koju odrasli često čine jeste davanje savjeta bez slušanja. „Mladi ne žele da im rješavamo probleme umjesto njih. Žele da ih ozbiljno shvatimo, da ih ne ‘popravljamo’, već da budemo tu dok oni prolaze kroz svoje procese.“

Razlikovati stres od traume nije uvijek jednostavno, ali Frlj pojašnjava da je ključ u trajanju i intenzitetu simptoma. „Ako mlada osoba duže vrijeme pokazuje znakove povlačenja, promjene u ponašanju, izražene emocije poput tuge, ljutnje ili straha, a te reakcije ne jenjavaju, tada je važno razmisliti o dodatnoj pomoći.“

Kada govorimo o trenutku za upućivanje stručnjaku, Azra ističe da to ne treba biti posljednja opcija: „Tražiti pomoć nije znak slabosti, nego odgovornosti. Ponekad je upravo profesionalna podrška ono što napravi razliku između preživljavanja i ispunjenog života.“

Na kraju, Frlj vjeruje da su edukacije poput održane radionice u organizaciji udruženja „Naša djeca“ ključne za društvenu promjenu. „Kada osnažimo odrasle da prepoznaju i reagiraju na traumu na zdrav način, stvaramo mrežu podrške oko mladih. A to je ono što svaka mlada osoba zaslužuje – da zna da nije sama.“

Autorica teksta: Nadija Salčin