Ajla Pašalić: Svijet se čuva “sitnicama”

Kao male nas stalno uče da bacamo smeće u kantu, zatvaramo česmu kada peremo zube ili gasimo svijetlo prije izlaska iz neke sobe. Tada nam se to čini kao obična sitnica koju bismo trebali poštovati. Međutim, dok odrastamo shvatamo koliko te ,,sitnice,, zapravo vrijede. Vidimo koliko je svijet stvarno ugrožen od velikih količina smeća, zagađenja i bezbrižnosti prema okolini. Danas ljudi to gledaju kao svakodnevnicu, ne razmišljajući kako će to utjecati na buduće generacije.

Na nama je da prošlim a i budućim generacijama pokažemo kako očuvati ne samo okolinu, nego i cijeli svijet. Briga o okolišu ne mora značiti velike riječi niti glasne proteste, već male promjene koje postaju dio našeg dana. Eko navike ne moramo gledati kao neke obaveze, već kao zadatke koji oblikuju i nas i budućnost planete.

Postoji mnogo konkretnih koraka koje možemo poduzeti kako bismo dobrinjeli sačuvanje okoline. Zimi, u hladnim danima možemo paziti da ne zagrijavamo ne korištene prostorije, jer svaka ušteđena količina energije znači manje dima u zraku koji udišemo. Otpad ne moramo gledati kao smeće, već kao trag koji ostavljamo iza sebe i zbog kojeg se zapitamo gdje ga odlažemo. Plastiku možemo nastojati koristiti manje, jer nešto što nama služi nekoliko minuta ili dana,planeti ostaje decenijama. Kada idemo negdje, auto možemo zamjeniti šetnjom ili vožjom bicikla, jer to ne čuva samo okoliš već i naše zdravlje. Brigu ne zaustavljamo samo na predmetima, već i na odnosu prema prostoru u kojem živimo. Ne bacamo smeće pored puta, jer taj put netko gleda,djeca tuda prolaze svaki dan u školu i iz nje. Zagađenje ne šteti samo prirodi,već direktno utiče i na nas, ljude, kao i na životinje s kojima dijelimo ovu planetu.

Zagađen zrak ulazi u naša pluća i polako narušava zdravlje. Voda, koja bi trebala biti izvor života postaje prijetnja kada je ispunjena otpadom i štetnim stvarima. Ono što pijemo i jedemo vraća nam se kao posljedica naše nebrige. Životinje su često prve žrtve zagađenja. Plastika u morima i rijekama postaje zamka u kojoj se guše ribe i ptice,dok otrovne tvari u zemlji uništavaju njihova prirodna staništa. Mnoge vrste životinja gube dom, hranu i sigurnost, a neke nestaju zauvijek.

Osim stvari koje bismo trebali prestati raditi postoje mnoga aktivna i svjesna djelovanja koja su također velki dio očuvanja okoliša.Na kraju, pomoć okolišu nije nešto što se radi povremeno, već način života. Svaki trud,koliki god bio,dio je očuvanja svijeta.

Tekst je nastao u okviru literarnog konkursa „Odgovornost počinje mojim eko navikama“ koji je realizovan u okviru projekta Eco Educated Generation. 

Fotografija: freepik.com