Golmanica, profesorica, književnica- Arnela Šabanović

Arnela Šabanović je rođena 16.06.1991. godine u Zenici. Arnela je djevojka koja ruši predrasude i jasno stavlja do znanja da u Bosni i Hercegovini možete biti uspješni. Mediji izvještavaju o sve većem broju odlasku mladih, a mi Vam u nastavku donosimo suprotno. Mladu djevojku koja se ne ubraja u statistiku koja prelazi 50%.
Arnela Šabanović ima jedno od najljepših zanimanja, profesorica je. Prenosi znanje i uči djecu kako da pravilno sabiraju, oduzimaju, množe i dijele. Osim toga, brani mrežu ženske „A“ nogometne reprezentacije i mrežu najtrofejnijeg ženskog nogometnog kluba u BiH, SFK „2000“ Sarajevo. A pored navedenih obaveza, ona svoj odmor pronalazi u pisanju poezije i slikanju.
Ne, niste se prevarili. Arnela je stvarna i živi u Bosni i Hercegovini. U zemlji gdje je statistika odlaska mladih u stalnom porastu.

Stoga u nastavku upoznajte Arnelu, koja može biti primjer mnogima.

Šta je bilo prvo za što si se zanimala, je li to biti profesor, sport ili književnost?

Ja sam već kao djevojčica, uostalom kao i većina drugih, počela sanjati svoje snove. Počela sam, dakle, vrlo rano iskazivati afinitete, želje te općenito interes prema onome čime se i sada bavim. Između ostalog, to je i ono što mi sada profesija, ali i ono što nekako dolazi u opisu mene, konkretno sport i umjetnost. Međutim, ono što me je prvo privuklo i čemu sam ostala dosljedna i do dana današnjeg je nogomet. Tako da slobodno mogu reći da je nogomet moja prva i najveća ljubav.

Kada počinje tvoja nogomentna karijera i za koji klub trenutno braniš?

Moje prve, nezvanične utakmice, ili da kažem one „čisto iz zabave“ su počele na livadama i to igrajući zajedno sa dječacima. Moram naglasiti da je zaista teško bilo izboriti se sa masom drugih dječaka za neku od pozicija u ekipi, ali ipak sam uspjevala, tako da su me vremenom i oni sami počeli birati, ne gledajući na to što sam djevojčica. Sjećam se, to je otprilike bilo prije nekih 20-tak godina, kada sam od majke na poklon dobila dres. Nije to bio onaj pravi, originalni dres, nego onaj obični, ručno sašiveni, a na poleđini je stajalo moje ime i broj 11. Sa ponosom sam ga nosila jer iako naizgled tako običan on je ipak za mene bio mnogo više. On je bio prekretnica da svoje snove i maštu usmjerim prema nogometu. Vremenom, kako su konci popustili na mom dresu je ostala samo jedinica, ona golmanska, i već tada kao da se jasno ispisala moja nogometna priča.
Naime, ja sam se nogometom aktivno počela baviti tek u 2. razredu srednje škole, kada sam postala članica ženskog nogometnog kluba „Zenica 2006“, odnosno današnjeg „Čelika“. I ono što je zanimljivo je da sam počela kao igračica, noseći upravo broj 11, te igrajući na poziciji centarfora ili središnjeg napadača, te lijevog krila. Nekoliko sezona sam igrala na tim pozicijama dok jednom prilikom, nastupajući na jednom malonogometnom turniru, naš tim je ostao bez golmanice. Odlučeno je da upravo ja budem ta zamjena i ispostavilo se da je to bio dobar izbor, nakon čega sam uspješno odradila nekoliko golmanskih treninga i stekla povjerenje trenera te promjenila svoju poziciju, odnosno postala golmanica. Nedugo zatim uslijedio je i poziv za „A“ reprezentaciju BiH, što mi je nekako dodatno ulilo povjerenje i pomogli pri odluci da ostanem golmanica.
Osim „Čelika“ nastupala sam i za „Mladost“ iz Nević Polja, Novi Travnik, a trenutno sam članica najtrofejnijeg ženskog nogometnog kluba u BiH, SFK „2000“ Sarajevo.

Da li se naše društvo oslobodilo predrasuda da je nogomet samo muški sport i kako se ti nosiš povodom toga?

Naše društvo se nije oslobodilo tih predrasuda, i nažalost, sigurna sam da još zadugo neće. Činjenica je da je i sam položaj žene u našem društvu još uvijek pomalo arhaičan, i da ne čudi što toga ima i u nogometu. Pitanje je šta uraditi da se takvo stanje popravi? Odgovor bi bio upravo u poticanju što većeg uključivanja žena u sport, politiku, zakonodavstvo i u sve ono u čemu smo mi, kao predstavnice ljepšeg spola, do sada bile izolirane.
Što se tiče mene konkretno, zaista se svakodnevno susrećem sa mnogim barijerama uzrokovanih upravo tim predrasudama prema ženskom nogometu, ali nastojim i nastojat ću biti svijetli primjer svim djevojčicama koje se odluče baviti nogometom i dokaz da biti nogometašica ne mora nužno znači isključivanje iz društva, nego upravo suprotno.

Najdraža utakmica ili neka anegdota?

Moja najdraža utakmica je bila, ona prije otprilike godinu dana, prva u dresu žnk „SFK 2000“ Sarajevo, i prva nakon operacije koljena koju sam imala. Radilo se o pucanju prednjih križnih ligamenata koljena, što je jedna od najtežih povreda u sportu i zaista je težak proces oporavka i povratka sportskim aktivnostima. Sjećam se da sam punih 8 mjeseci maštala o tome kako će izgledati ta utakmica nakon mog oporavka i zaista je bilo je kao da sam prvi put stala na gol, isti osjećaj, ista sreća, ista ona pozitivna ispunjenost.
Arnela je i sutkinja,a kako je SP u toku, neizostvano je bilp pitanje kako komentariše nova pravila na SP?
I sama sam nogometna sutkinja i sudila sam do sada veliki broj utakmica, i općenito drago mi je što sam stekla određeno iskustvo i u tom zanimanju. Prvenstveno mi je drago iz razloga što prije nego sam postala nogometna sutkinja nisam baš u najboljoj mjeri razumjela kakav je to posao. Često se dešavalo da sam krivila sudije i sutkinje i zamjerala im što ne uoče neki prekršaj, ne dosude kazneni udarac ili ne izreknu odgovarajuću disciplinsku mjeru. Nekako sam smatrala da sudija mora sve da vidi. Ali nakon što sam i sama počela suditi shvatila sam da je to ustvari nemoguće. Uvijek će se desiti nešto što će promaći i glavnom sudiji, ali i njegovim pomoćnicima. I zbog toga mi je doista drago što se na neki način olakšalo sudijama i što se počela koristiti VAR tehnologija kao pomoćno sredstvo prilikom suđenja jer će ona u znatnoj mjeri umanjiti broj načinjenih sudijskih grešaka i time smanjiti nezadovoljstvo kod igrača i nogometnih klubova, ali i svih onih kojima je to najvažnija sporedna stvar na svijetu.

Voliš sport i uspješna si na tom polju, a uz to si profesor matematike i informatike? Kako da nisi profesor sporta?

Moj otac je tokom školovanja u Hrvatskoj bio golman, a majka se u slobodno vrijeme bavila slikastvom i pisanjem poezije. Ja vjerujem da sam ljubav prema sportu i umjetnosti naslijedila upravo od njih. Međutim, ono što je lično moje je upravo ta ljubav prema nauci, ali moram priznati da je nakon srednjoškolskog obrazovanja zaista teško bilo odlučiti šta dalje, koji fakultet upisati. Razmišljala sam i o Akademiji likovnih umjetnosti, zatim o Fakultetu sporta i tjelesnog odgoja, te u konačnici o onome na koga je odluka i pala, Filozofskom fakultetu, odsjek za matematiku i informatiku. Jedan od razloga za takav odabir je, pored onoga što sam prethodno pomenula, i činjenica da se sportom ali i umjetnošću mogu baviti i bez fakulteta. Uskoro ću posjedovati trenersku UEFA „B“ licencu i imam u planu da osnujem školu nogometa za djevojčice, a za takvo nešto mi očigledno ne treba fakultet.

Za kraj najljepše, književnost, kada si počela sa pisanjem? Je li to neki ispušni ventil?

Kao što sam spomenula, ljubav prema pisanoj riječi sam naslijedila od majke. Nije to nešto što sam radila čitav život, nego sam nekako spontano počela čitati poeziju, a zatim sam se upustila i u stvaranje, odnosno pisanje iste. Često sam slušala svoju majku dok mi je pričala o načinu na koji je ona pisala i šta je to za nju značilo. Svidjela mi se pomisao o tome kako svi mi imamo svoj unutrašnji svijet, onaj kojeg vješto skrivamo samo za sebe, ili ga djelomično podijelimo sa drugima. Način na koji ćemo upoznati ljude sa onim što je u dubini naše duše zavisi samo od nas, ali mislim i smatram da je najlakši način za to, upravo pisana riječ. Riječima možemo opisati svako svoje stanje, tugu, sreću ili pak nešto treće, a da nam pri tome niko ne uputi kritiku. I upravo iz tog razloga poezija je za mene ne samo način ispoljavanja vlastitog sebstva, nego i svijesti o drugima, obično o onima sa kojima dijelimo zajedničku dušu.

Imaš li uzora i koga voliš da čitaš?

Uzor mi je moja majka jer sam zahvaljujući njoj i njenoj poeziji uspjela pronaći sebe i svoj način pisanja. Osim toga, volim čitati i djela Mevlane Dželaluddina Rumija koja me posebno ispunjavaju jer njegovi stihovi nam mogu biti i vodilja u svakom novom danu, te svakako neizostavna djela Silvije Plat. Što se tiče pjesnika sa naših prostora omiljene su mi pjesme Muse Ćazima Ćatića.

Dok većina ide na kurs njemačkog jezika i pakuju kofere, Arnela će da ostane i pokaže da ima nade, ali da treba truda i rada. Koji su to planovi i ciljevi naše sagovornice slijedi u nastavku.

Što se tiče mog obrazovanja, trenutno sam polaznica 2. ciklusa, odnosno magistarskog studija, također na Filozofskom fakultetu u Zenici i cilj mi je svakako da isti uspješno završim.
Nadalje, moja sportska karijera nikad ne miruje, pa kao što sam i spomenula, nakon sticanja trenerske UEFA „B“ licence, imam u planu pokretanje škole nogometa za djevojčice na području srednjobosanskog kantona, gdje će konkretno biti obuhvaćeni gradovi Busovača, Kiseljak i Fojnica, iz razloga što evo već drugu godinu zaredom radim kao nastavnica matematike i informatike u Fojnici i Kiseljaku i primjetila sam da na tom području djeca nemaju baš prevelik izbor aktivnosti kojima bi se bavili, a najviše je ugrožen upravo ženski nogomet jer ne postoji niti jedan ženski klub. Djevojčice treniraju zajedno sa dječacima gdje naravno nije zastupljena ravnopravnost i one nemaju dovoljno prostora za dokazivanje, a većina njih se čak i ne usuđuje početi trenirati. Iz tog razloga, svim djevojčicama koje pokažu zainteresovanost, a već ih je mnogo takvih, imam namjeru omogućiti da treniraju upravo ono što vole.
Na polju umjetnosti, u bliskoj budućnosti spremam svoju 3. samostalnu izložbu likovnih radova, koja će biti vezana za jednu određenu temu, ali još je prerano o tome govoriti, jer prije toga želim učiniti nešto i u vezi sa poezijom, a to je izdavanje prvjenca, knjige poezije, za koju se nadam da će ugledati svjetlo dana do kraja ove godine.
Istina je da sam navela dosta planova i ciljeva, ali u suštini to je ono što mene pokreće i uz Božiju pomoć vjerovat ću i nadati se da će se oni i ostvariti.

Za kraj poruka za sve Vas, razmislite koliko toga možete učiniti i ostvariti samo ako pokušate!?

Pa vidite, ja sam primjer da je sve moguće, pa tako i svojim učenicima, ali i mladima često znam reći: sanjajte, maštajte i živite svoje snove. Ne dozvolite da vam prepreke, jer kroz život će ih biti sigurno mnogo, ugase snove. Vjerujte da ćete uspjeti i na tom putu ne zaboravite one koji su vam pomogli ostvariti te snove, i nikada ne gubite vjeru u Boga. U konačnici, On je taj koji čini sve mogućim.