Transgeneracijska trauma: Teret prošlosti u sadašnjosti

Transgeneracijska trauma predstavlja fenomen prijenosa emocionalne i psihološke boli s jedne generacije na drugu. Ona se obično veže na
individualno iskustvo, ali često rezultati tih iskustava prevazilaze individuu. Transgeneracijska trauma, kako joj i sam naziv govori, prenosi se s generacije na generaciju koja značajno utječe na ponašanje, djelovanje, percepciju okoline, vrijednosti, norme, stavove, obiteljske dinamike i slično. Prošlost, koja sa sobom nosi ratove, genocide, masovna iživljavanja na civilnom stanovništvu, ropstva, dugotrajne diskriminacije utječu pored žrtava koje su to proživjele ili svjedočile tome, na njihove potomke i kreira njihovu percepciju svijeta i sam osjećaj identiteta.

Jedan od najpoznatijih primjera transgeneracijske traume dolazi iz iskustava preživjelih Holokausta. Djeca i unuci onih koji su preživjeli
nacističke koncentracijske logore često pokazuju simptome slične posttraumatskom stresnom poremećaju (PTSP). Studije Rachel Yehuda,
psihijatrijske istraživačice sa Sveučilišta Mount Sinai, otkrile su promjene u ekspresiji gena povezanih sa stresnim odgovorima kod potomaka preživjelih Holokausta. Ti rezultati sugeriraju da trauma ne utječe samo na psihološko stanje, već se može prenijeti i biološkim putem, kroz epigenetske promjene.

Također, očit primjer jesu potomci afričkih robova u SAD koji često nose posljedice siromaštva, marginalizacije i same sistemske diskriminacije. Sama trauma koja je nastala prije nekoliko stoljeća se odražava kroz obrazovanje, ekološku, socioločku i zdravstvenu nejednakost. Razni su primjeri i u našoj regiji, gdje nije rijetkost da djeca koja su rođena poslije ratova, koji su uslijedili nakon
raspada Jugoslavije, nose sa sobom osjećaj krivnje, kao i nepripadnosti, nejednakosti, otuđenosti, suvišnosti i slično.

Transgeneracijska trauma se može liječiti kroz obiteljske terpije, metode za iscjeljivanje traume i slično, međutim pored same transgeneracijske traume, na njeno poboljšanje ili pogoršanje izuzetno utječu sami mediji. Mediji i sam oblik novinarstva i način izvještavnja
i prenošenja informacija utječu na naše shvatanje vijesti, članka, izjave i slično, koje može u najboljem slučaju kreirati osjećaj jednakosti, zajedništva, bratstva i sestrinstva, ili u suprotnom stvoriti osjećaj otuđenosti, suvišnosti, nesigurnosti, a u najgorem slučaju stvoriti nove sukobe.

Kada je riječ o ovoj temi, sami novinare i mediji koji izvještavaju „prolaze“ kroz težak zadatak. Svojim izvještavanjem i naglaskom na „on/a je žrtva“ mogu pogoršati njihovu traumu gdje će biti još više stigmatizirani kao pojedinci ili skupine, a samim tim će perpetuirati stereotipe. A nasuprot tome, novinarstvo koje je naglašava otpornost i napore zajednica na prevladavanje traume, nudi alternativni okvir koji potiče kolektivno iscjeljivanje. Povijesni događaji, koje sam spomenula, Holokaust, ropstvo ili ratovi na Balkanu se često prikazuju kroz medije-
filmove, dokumentarce, članke, vijesti i slično i imaju jednu od važnijih uloga u samom oblikovanju narativa o traumama i postaju dio kolektivnog sjećanja.

Ukoliko ovi mediji prikazuju otpor, borbu, nadu, ljubav dovode do iscjeljenja, a u suprotnom slučaju doprinose osjećaju bespomoćnosti kod novih generacija. Posebno, mladi u postkonfliktnim društvima, poput Bosne i Hercegovine, često su izloženi različitim verzijama povijesti, ovisno o etničkoj i političkoj pripadnosti medija. U ovom kontekstu možemo govoriti o medijskoj pismenosti kao ključnom aspektu za procjenjivanje „loših medijskih kuća“ kao i samih novinara. Ona je ta koja nam omogućava kritičko promišljanje i posmatranje
sadržaja koji nam je predstavljen. Medijska pismenost može pomoći u prepoznavanju pristranosti i potaknuti širi dijalog o zajedničkoj prošlosti.

Transgeneracijska trauma nije samo osobno ili obiteljsko pitanje; ona je duboko društvena pojava koju oblikuju i prenose mediji. Za kraj, želimo prikazati primjer transgeneracijske traume naše anonimne aktivistkinje.

Naziv rada „Otac“

Kako navodi autorica: „ Crni korijenovi predstavljaju mržnju, bijes, ogorčenost koja raste u mom ocu i koja se prenosi na mene, dok bijele grane predstavljaju moju otpornost na transgeneracijsku traumu jer ja ne želim da mrzim. On kreira oluje u mom tijelu i mislima, a moj jedini cilj je da volim i budem voljena.“

Autor slike: Identitet autorice poznat redakciji.

Autor teksta: Esmeralda Deronjić