Tu je pronalazila sve zbog čega vrijedi živjeti

Nikada nisam voljela pozdrave, nakon njih obično uslijedi odlazak, praznina koju je teško ispuniti. Zašto uopšte upoznajemo nove ljude i mjesta, ako znamo da ništa ne može trajati zauvijek? Često pomislimo kako ne želimo odrasti, ne želimo da vrijeme broji godine, ali je ipak tako, pa i protiv naše volje. Neke stvari ne možemo kontrolisati, koga ćemo i kada upoznati, da li će to biti blagoslov ili još jedna lekcija. Ipak, sve to ima svoju svrhu. Nikada ne bismo mogli spoznati ljepotu prisustva, ako ne bi postojao i rastanak.

Sa nekim ljudima ili mjestima se možemo rastati fizički, ali oni zauvijek ostaju tu, u nama, kao dio nas, i nečeg vrijednog što se zove iskustvo. Nisu sva iskustva divna, znam, ali su nužna u procesu izgradnje nas samih. Na greškama se uči, ali i sa ljubavlju se liječi. Znam da je, i ti koji sada ovo čitaš, imaš u sebi, iako možda misliš da je presušila. Lubav sama po sebi nikada ne može nestati u potpunosti, ona samo može mijenjati oblik. Možeš je pronaći u muzici, umjetnosti, sportu, prijatelju, partneru, roditelju, gradu, suncu, ulici, pogledu, riječi, dodiru, ali i u sebi samom. Imaš svu onu ljubav koju tražiš.

Ja ne bih bila ja, kada svaku svoju misao ne bih pretvorila u tekst. Mislim da upravo tu leži moja snaga, moja supermoć – da osjećam, živim, volim – čak i kada se sve to čini previše. Ponekad pomislim da, kada bi papir imao osjećaje, ne bi mogao podnijeti težinu riječi koje čovjek na njega zapiše. Možda je u tome njegova moć i ljepota, što može da skuplja svaku misao i poruku koja se razlila sa tuđeg srca tintom po hartiji.

Jači smo nego što mislimo, u kojem god smislu vi to voljeli protumačiti. Mnoga “ne mogu” smo zapravo mogli, samo nismo dovoljno vjerovali u sebe. U jednom trenutku se osjećam preplavljenom, svime, a onda već u drugom uhvatim sebe kako se smijem svemu što je bilo. Naše su brige lahke poput pera i sitne poput zrna pjeska u pustinji u usporedbi sa univerzumom. Da, sada ću možda iznijeti svaku svoju misao na papir, ali zar nisu i misli poput ptice zatvorene u kavezu? Samo kruže u uskom prostoru i čekaju kada će izaći na vidjelo.

Šta god da napišem suvišno je, kada svaka riječ za sobom vuče nastavak. Šta god da kažem nije dovoljno, jer se još toliko toga može reći, napisati, objasniti, osjećati. I nastaviću da osjećam, sve ono što me preplavi i obuzme, ali me ipak čini jedinstvenom. Sve to čini mene, u moru riječi kada najviše poželimo da šutimo.

“Moje ruke su vezane za pero, one čeznu za stvaralaštvom. I da od ničega stvore sve, sve što je meni značajno. A moja duša, ona može stati na jedno parče papira – tu je pronalazila sve zbog čega vrijedi živjeti.” ( Tratinčice, voli me – ne voli me?, Nadija Salčin)

Autorica teksta: Nadija Salčin