Kada tuga nije samo faza – rani znaci emocionalnih teškoća kod mladih

Piše: Aida Omeragić, dipl. psihologinja

Emocionalne teškoće kod mladih osoba, odnosno, djece i adolescenata, rijetko se pojavljuju naglo i bez prethodnih signala. Kao psihologinja, u praksi sam se susretala sa suptilnim promjenama kod mladih, u njihovom ponašanju, emocionalnom funkcionisanju i socijalnim odnosima.

Jedan od prvih znakova emocionalnih teškoća su učestala tuga, razdražljivot ili potpuno „zamaskirane teške emocije u obliku emocionalne ravnodušnosti.  Roditelji ove promjene najčešće pripisuju pubertetu. Iako pubertet sam po sebi donosi brojne promjene, takvo gledište ponekad može dovesti do zanemarivanja stvarnih emocionalnih potreba mlade osobe. Zbog toga smatram da je od suštinske važnosti da, ukoliko roditelj, staratelj ili učitelj/nastavnik prepozna emocionalne teškoće i povlačenje iz socijalnih odnosa (izbjegavanje prijatelja, porodice ili školskih aktivnosti), dođe do blagovremenog uključivanja mlade osobe u psihoterapiju, koja često predstavlja ključan put izlaska iz kriznih stanja mladog čovjeka.

Ovim putem također bih sugerirala da, ukoliko mlada osoba ima neke od somatskih tegoba – bez jasnog medicinskog uzroka (glavobolje, bol u stomaku, umor, strah od bolesti), da je to putokaz da se radi o emocionalnom distresu i da mlada osoba treba stručnu psihološku pomoć. Ukoliko postoji nejasnoća kako razlikovati prolazne faze puberteta od znakova koji ukazuju na ozbiljniji problem mogu reći da to i jeste izazov. Naime, iako su promjene raspoloženja, potreba za samostalnošću i povremeno povlačenje uobičajeni za pubertet, ja bih ovim putem istakla neke obrasce ponašanja, koji ako ih roditelj, staratelj ili nastavnik prepozna kod mlade osobe, zahtijevaju dodatnu stručnu pažnju:

• kada emocionalne, ponašajne i socijalne teškoće kod mlade osobe traju nekoliko sedmica, bez ikakvog vidljivog poboljšanja ili se još vremenom pogoršavaju.
• kada ova stanja kod mlade osobe utiču na školski uspjeh
• kada se mlada osoba povuče iz ranijih, njoj važnih aktivnosti (treninzi, hobiji i sl)
• kada se dese izrazite promjene u dnevnim navikama (teže uspavljivanje ili pretjerano spavanje, zamjena ritma dana i noći, gubitak apetita ili prekomjeran unos hrane, zanemarivanje lične higijene, gubitak interesa za vlasitit izgled, nošenje iste odjeće duže vrijeme)

Ukoliko postoji neki od ovih simptoma tada je potrebno, za mladu osobu, potražiti stručnu pomoć: psiholog škole, Centar za mentalnu rehabilitaciju, Centar za socijalni rad, psihološka podrška i psihoterapija u okviru privatne prakse. Sve navedeno je na raspolaganju, a u cilju adekvatne i pravovremene pomoći. Ukazala bih na značaj da se stručnoj osobi detaljno objasne simptomi koji su uočeni kod djeteta ili adolescenta, kako bi stručna procjena bila adekvatna, a psihoterapija tačno usmjerena na uzroke problema i uklanjanja istih.

Obzirom na vrijeme napredne tehnologije (digitalni svijet ) kojem su mladi izloženi korištenje kvalitetnih online sadržaja i zdrave digitalne interakcije mogu pozitivno uticati na mladu osobu koja se osjeća izolovano ili neshvaćeno. Često mlade osobe, sa kojima radim, usmjeravam da putem digitalnih alata, organizuju svoje dnevne obaveze, pročitaju članak o samoosnaživanju/samopomoći i to se u praksi zaista pokazalo jako povoljno po mentalno zdravlje.

Međutim, opasnost se nalazi u prekomjernom korištenju napredne tehnologije, posebno društvenih mreža na kojima su naglašeni savršeni prikazi života i tijela, a što povećava anksioznost i utiče na pad samopoštovanja kod mladih. Zbog toga je u najboljem interesu mlade osobe da se usmjeri na optimalno korištenje digitalne tehnologije i istoj se objasni da svijet, život i izgled koje nude društvene mreže nisu stvarna slika svakodnevnog života.

Često se roditelji pitaju da li bi trebali dijete uputiti na stručnu pomoć, ali onda se javlja strah od „etiketiranja“ ili osjećaja ličnog neuspjeha. Na taj način se samo produžava patnja mlade osobe i otežava njen oporavak. Neke razvojne krize zaista prođu spontano. Treba da znaju da se problemi dešavaju svima i da su još bolji i kvalitetniji roditelji ako svome adolescentu osiguraju razgovor sa stručnom osobom.

Ovim putem bih roditeljima poručila da je osluškivanjem ponašanja djeteta, traženjem stručne pomoći znači samo jedno: da su dobri roditelji i da svome djetetu pružaju zaštitu u vrijeme krize koja je,uz stručnu pomoć, rješiva. Ukoliko nastavnici prepoznaju emocionalne teškoće i ponašajne promjene mlade osobe preporučujem saradnju sa roditeljima i školskim psiholozima/pedagozima.

Ako u našoj okolini prepoznamo osobu sa promjenama koje zahtijevaju pomoć, priđimo joj sa brigom, bez optuživanja. Rečenice podrške tipa: „Djeluješ mi umorno i zabrinuto, pa sam htio/htjela provjeriti kako si?“ ili „Možda griješim, ali imam osjećaj da ti nije lako. Ako želiš pričati tu sam…“ Time poštujemo granicu ljudske duše i važno je ne davati savjete.

Želim poručiti roditeljima, školi, nastavnicima i mladima da kada se šutnja zamijeni razgovorom i podrškom, kada razumijevanje bude iznad osude to znači da smo zreli i hrabri. Briga o mentalnom zdravlju nije slabost već zajednička odgovornost i ulaganje u budućnost. Mentalno zdravlje mladih ljudi je jednako važno koliko i njihovo znanje. Razumijevanje, podrška i stručna pomoć mogu prevenirati ozbiljne probleme.