U gramima votke Venedikt Jerofejev

Jutros me spopao poznati osjećaj nepripadanja, gnušanje pred samim sobom. Prošlosedmična lutanja i pijančenja su se vraćala kao fleševi. Trebalo se opravdati. Napisati nešto, u tome leži spas. Ni jedan stih nisam umio da izbacim, tako da sam se odlučio na pisanje članka, samo nisam znao o čemu da pišem. Imam sreću da da su mi „razrješene ruke“ pri odabiru teme, pa mogu da pišem o čemu hoću. Danas je to bila otežavajuća pogodnost za mene. I dok sam bezuspješno pokušavao izbaciti tu prvu rečenicu koja bi sve olakšala, pogled mi je odlutao na gomilu knjiga (koje sam pročitao, koje iznova isčitavam ili koje nikad do kraja neću pročitati) ispred police. Među njima stršila je knjižica (nekakvo džepno izdanje), obima 190-ak stranica, pod nazivom „Moskva-Petuški“. I dobih temu o čemu da pišem.

Ovaj članak, znači, nije ništa nego svojevrsna preporuka djela Venedikta Jerofejeva, ruskog pisca.

Prije samog ulaženja u pomenuto djelo, moram da dodam i to kako sam uopšte dobio želju da ga pročitam s obrizom da se Jerofejev nikako ili u najboljem slučaju malo pominje na našim prostorima.

Oni koji su bolje upoznati sa poetikom Marka Tomaša, aktuelnog pjesnika (jer ga mahom čitaju i mladi i stari), pomisliti će da je to upravo zbog njegove poeme „Pismo Venjički“(koja i jeste pjesniči omaž ruskome piscu) i biti će potpuno u pravu. Još bih ja bio lišen tog klasika ruske književnosti da me Markov Venja nije zaintrigirao i uputio ka Jerofejevu. Mislim da je bitno upoznati Venjičku koji polupijan luta ruskim stanicama i razgovara sa anđelima da bi se pristupilo raspravi o pismu kojem se Tomaš obraća upravo tom Venji.

„Svi govore: Kremlj, Kremlj. Od svih sam slušao samo o njemu, ali ga nijednom nisam vidio. Koliko sam već puta, pijan ili mamuran, prelazio Moskvu od sjevera na jug, sa zapada na istok, s jednog kraja na drugi, svakojako, ali ni jednom nisam vidio Kremlj.“… Tako počinje legendarna prozna poema ruskog pisca Venedikta Jerofejeva koja je  napisana na postavljanju kablova u Šeremetjevu 1969. Godine. Svako poglavlje predstavlja rutu između raznih stanica na putu iz Moskve do Petuških.

„Moskva-Petuški“ je neobičan roman, to će se svi sožiti. Genijalan ali neobičan. Razlog zbog kojeg sam pomenuo da je dio klasične ruske književnosti(iako vremenski pripada postmodernizmu) je taj što djelo obiluje citatima iz ruskog i svjetskog klasicizma. Jasno je da je to autobiografski roman, knjiga koja je osigurala Venediktu mjesto među velikanima pisane riječi.

Venjička je sanjar, čovjek koji traži sebe na putu do voljene. Na tom putu pije mnogo i često, svi piju. Hoće li stići do odredišta? Šta se dešava na tom putovanju? To je na vama da otkrijete, o vi koji ste odlučili pročitati ovo maestralno djelo.

Ne mora čovjek uopšte da bude sklon piću da bi rekao: „Venja, to sam ja!“ – svima ponekad godi bijeg od stvarnosti.