Još jednom dokazao da je smrt prolazna stvar

Miroslav Mika Antić, stručnjak za bos, alkohol, zaljubljivanje i djetinjstvo. Htio je da njegova biografija počne riječima: ”Bio jednom jedan, a možda i nije bio…”. Cijeloga života je izmišljao svoju biografiju, jer je mrzio klasične biografije koje su se nalazile na zadnjim stranicama knjiga. Čak je izmišljao priče o vjenčanju svojih roditelja, što je porodicu dovodilo do ludila zbog njegovih nevjerovatnih izmišljotina.

U nastavku je neizmišljena priča o Miki.

14. marta 1932. godine u Mokrinu rodio se Miroslav Mika Antić. Tvrdio je da nikada nije napisao prvu pjesmu, već drugu. Kada je bio treći razred osnovne škole prepisao je neku pjesmu Desanke Maksimović, koja mu se svidjela i proglasio je svojom. Međutim kako to inače biva u selu, brzo se pročulo kako je Mika napisao lijepu pjesmu i svi su govorili kako će on nekada biti veliki pjesnik. Više nije htio prepisivati, bojao se da će biti otkriven, a nije smio napisati ni svoju pjesmu, jer je znao da će ona biti puno lošija od prve. Na kraju godine kada se najboljim đacima dodjeljuju knjige kao nagrada za odličan uspjeh i Mika, iako je bio prosječan učenik na pokoln je dobio knjigu. Knjigu koju je dobio od svoga učitelja, bila je ista ona iz koje je prepisao svoju prvu pjesmu. Mika je smatrao da mu učitelj na ovaj način nije skrenuo pažnju da je on nešto ukrao, možda nikada i ne bi bio pjesnik kakav je bio.

PRVO ZALJUBLJIVANJE
Mika je bio zaljubljive prirode. Prvi put se fatalno zaljubio na Korčuli i htio je odmah da se ženi, međutim roditelji su ga spriječili. Kao uspomena na tu ljubav ostala je pjesma ,,Solaris”. Prvi put se oženio u 21. godini sa 16-godišnjom Ljubicom. Tada kao student slavistike obavljao je posao urednika dječije strane u lokalnom listu. Pisao je pjesme, a one koje nije smatrao vrijednim potpisivao je pseudonimom Mira Antić. Zbog stalnih tenzija u porodici sa suprugom se seli u Novi Sad, gdje će ostati do kraja života. Brak sa Ljubicom je trajao deset godina. Redovno je ispraćao na željezničku stanicu, na voz za Beograd, gdje je radila. Jednog jutra, umjesto da mu uobičajeno mahne kroz prozor, samo je rekla:,,Među nama je gotovo. Više se neću vratiti”. Kada su se razveli, poslao je razglednicu porodici:,,Ljubica i ja smo se razveli. Nemojte ništa ružno govoriti o njoj. Ja sam kriv.” Volio je tu lirsku, meku stranu života ili kako bi on rekao:”Ja sam, u stvari, živio oduvijek kako sam htio”.

TITO I ,,GOLF”
Volio je kafanu i vinograde gdje je s društvom provodio noći, gdje se pilo i pjevalo. Pored Novog Sada bio je zaljubljen i u Mostar, koji je često posječivao.
Sedamdesetih godina otišao je u Sarajevo da kupi novi ,,golf”,tamo ga je dočekao direktor fabrike kao velikog pjesnika,te mu pokazao katalog tek završene serije novih automobila.Nakon što je Mika odabrao jedan i izvadio novac, direktor je nasuo viski i rekao mu da će automobil isporučiti za dvije sedmice. Mika se namrštio i rekao:,,To neću nikako moći da prihvatim.Vidim da ću morati nazvati svog druga.” Direktor je je sumnjičavo upitao:,,A kojeg druga?” ,,Ovog”,odgovori Mika i dade mu fotografiju na kojoj je sa Titom na proslavi neke Nove godine. ”Što ne kažete, mislim da je upravo jedan automobil spreman za probnu vožnju”.

PJESNIK KOJI JE OSTAO BEZ JEZIKA
Dva puta je doživio kliničku smrt, što je opisao kao eksperimente. Prva je bila u Novom Sadu, a druga nakon turneje sa Tomom Zdravkovićem, gdje su osim stihova i pjesme tekli i potoci alkohola.
Nemanja Rotar o Mikinim posljednjim danima:„Pio je gotovo sve, a pušio je neprestano, maltene je vario jednu na drugu cigaretu. Obolio je od kancera vilice i kad je operisan, odstranili su mu dio jezika. Više nije mogao da govori i to je za njega bila najveća kazna. Pjesnik bez jezika. To ga je dotuklo i poslije te operacije je nastavio da pije, a onda mu je srce oslabilo. Nekoliko godina je živio bez jezika, onda je pisao cedulje, ali to više nije bio taj Mika. Tada je najviše slikao, i to strastvenim, ekspresionističkim potezima, tako je i nastao fantastičan ciklus suncokreta. Radio je sa tom zlatnom bojom i kad je umro na rukama mu je ostao zlatni prah, koji nisu mogli da mu skinu, tako da je na onaj svijet otišao zlatnih ruku.“

Umro je 24. juna 1986. godine. Sahranjen je na novosadskom Novom groblju, a u svojoj oporuci je zabranio da mu se drže govori. Želio je da mu se na sahrani pročita Besmrtna pjesma i da orkestar Janike Balaža odsvira romsku baladu ,,Pira mange korkoro“, tako je i bilo.

IZ TAJNOG DNEVNIKA
„Delio sam pesme. Neprestano. Nije me bilo briga hoće li završiti u knjizi ili u slivniku, u korpi za otpatke ili spomenaru. Bilo mi je bitno da ih utisnem što dublje u srca svojih čitalaca, da ih prožive, da ih pošteno isplaču. Ne znam više kome sam sve poklonio stihove ispisane na kafanskim salvetama, komadima stolnjaka, marginama novina i dlanovima.“
A opet, samo nekoliko dana ranije, zapisao je:„Ponekad pomislim da pesme pojeftinjuju kad se izgovore ili napišu. Mnogo su čestitije, bolje, veće i čistije kad su u čoveku.“
„Mučim se dok pišem. Mnogo bacam i spaljujem. Čitave noći uspevam da iscedim iz sebe dva-tri uspela stiha. Praveći pesmu, zapravo se porađam.“

„Vidite, postoje dva Miroslava Antića, oduvek je bilo tako. Čitavog života borio sam se sa svojim dvojnikom. On je bio bolji, prirodniji Antić, koga je moja majka obožavala, a koji je meni neprekidno stvarao nevolje. Nisam mogao da ga podnesem upeglanog, namirisanog i očešljanog kako čita stihove mojim plavušama. Bio je toliko razmažen aplauzima, nagradama, položajem u društvu da mi se obraćao osorno, kao slugi, nekom nedoraslom tipu. A ja sam mu čak i pesmu napisao, najdivniji epitaf, na rukama doktora Savića, u neuropsihijatrijskoj klinici, koji me je prvi izlečio od hiljadu neverovatnih bolesti vezanih za votku, konjak, vinjak… I ta upeglana stoka je pre mene uskočila u sve čitanke i zauzela moju večnost. Trebalo je mnogo ranije da ga se rešim.“