Liam + Exit: Muzička simbioza za pamćenje

Koliko je muzičkoj sceni falio Liam Gallagher? Previše.

Šmeker, mizantrop, filantrop, navijač, hodajuća uzrečica “you know what i mean“, brat, ikona, uzor, brutalno iskren tip koji svoje ogromno srce prečesto spušta do rukava, gdje ga nemilosrdno krnji. Ljudina. I kao svako takav, pun je mana i kontradiktornosti, komplikovanosti i žudnje. Jednom riječju čovjek, kako ćemo ga i oslovljavati, ali ne kroz prizmu biološke kategorije, već one karakterne.

I dočekali smo ga! Krenuo je sa “Rock and Roll Star” i “Morning Glory”, koje su pratile “Bold” i vanremenska “D’You Know What I Mean”. Svijet Liama Gallaghera nije uvijek pitak niti predvidljiv, ali je uvijek beskompromisno njegov i osoben – onima koji ga vole, to je sasvim dovoljno.

Takav je bio i sinoć. Čuli smo “You’re Fuckin’ Beautiful“, najveći oblik odobravanja koje možete dobiti od Liama. Čovjeka koji se ničega ne plaši, osim gubitka sopstvenog glasa. Čovjeka koji je doletjeo pravo iz Njemačke na binu za humanitarni koncert “One Love Manchester “ i otpjevao najbolju verziju pesme “Live Forever”, u pratnji benda Coldplay.

Sa glasom koji nikada nije bio bolji. Sa sjetom i ljutnjom prema bratu Noelu, koja skoro da nikada nije bila veća, i nadom za ponovno ujedinjenje grupe Oasis nikada manjom, došao nam je on kakav je oduvijek bio, kakvom smo mu se i nadali, Liam sa svim svojim emocijama, spektar za čiju apsorbciju su potrebni mjeseci.

Meksička Corona u ruci prije koncerta najavila nam je utabani put navike, koja vodi pravo ka katarzi. Za nekoga ko se diže u pet ujutru svaki dan, njegova energija je čista misterija. Skoro je izjavio govoreći o pjesmi “Wall of Glass”, koju nam je izveo: “Nose gitare danas kao nakit, priključi to čovječe, pojačaj!”. Liamov verbalni klasik.

Čovjek, koji da slučajno nije megazvijezda, bi bio savršeni reprezent svega onoga što se vezuje za kultni modni brend Stone Iceland, čiju su slavu utemeljili nekada davno, navijači Milvola. Niko ne umije da pretjera više od njega, ali takođe ni da ostane na zemlji ili da se pokaje. Stisak ruke Chrisu Martinu, ili priznanje da su The Beatles ipak najbliži Bogovima, usred Britpop megalomanije o tome najbolje svjedoče.

Oni koji u njega vjeruju i koji ga svesrdno podržavaju sa nestrpljenjem su čekali dijelove slagalice albuma koji izlazi 6. oktobra pod nazivom „As You Were“. Čuli smo pored “Wall of Glass” i “Chinatown”. Razoružale su sve skeptike, i svesrdno otvorili megabajte prostora u kompjuterskim folderima, među klasicima koji su iz temelja promijenili britansku, svjetsku muzičku scenu. Novi album posjeduje Lenonov “Cold Turkey “ vibe, gotovo je Rolling Stones drzak, a opet sa njegovim senzibilitetom i pečatom.

Nakon koncerta na Glastonberiju, gladan muzike, otišao je da sluša neke nove pank nade, Foo Fighters, Dizziea Rascala, Stormzya, pa ukoliko ste ga vidjeli u polumraku Petrovaradina, da, to je bio on i trebalo je da mu priđete!

Za kraj nam je podario “Tomorrow Never Knows”, “Universal Gleam” i, na bis, legendarnu “Wonderwall”. Ostao nam je dužan “Don’t Look Back In Anger“ i “Live Forever”, i to čekamo sa kamatom.

Oasis ne postoje, i to je tužno, ali Liam pjeva sa tinejdžerskom strašću. Da njega nema, daleko bi to bilo od tuge, to bi bila tragedija. Za njega su po sopstvenom priznanju oduvijek bile velike scene, scenario u koji se Exit savršeno uklopio. Ukoliko nije veliko, prosto nije za njega. I kada daje, daje sve i sada, otud i ne čudi što je vremenski okvir za pravu rock žurku, po njegovom shvatanju, maksimum jedan i po sat. Iz svih ovih razloga, Exit i Liam su sinoć bili muzička simbioza za pamćenje.

Izvor: exitfest.org