BiH bez svjetla na kraju tunela

Doživjela sam sa svojih 20 godina u autobusu provodim sedmično 14 sati. A putujem iz mjesta, koje je oko 10 km udaljeno od Zenice i do kojeg treba 14 minuta vožnje. Ovo provođenje 14 sati vremena već više od pola godine u autobusu, dok se ne krećemo, čovjeku polahko jede živac po živac. Već sam napamet naučila cestu Vranduk-Zenica, ko da sam je sama pravila. Putujem autobusom koji ima 40 okej i prašnjavih sjedišta, i nekih možda 10 sjedišta samo prašnjavih, probušenih, pa često 2 sata dnevno provedem u busu koji se ne kreće stajući i čuvajući se za šipku u busu, kojoj je spala boja. Gledam svaki dan kako se ljudi mršte na pomisao zastoja, dok se vraćaju s posla premoreni od posla.

Još uvijek ne mogu da vjerujem da čovjek može obići svijet za 90 dana, ko iz one priče, a u Bosni i Hercegovini, Alisinoj zemlji čuda, dva mala tunelčića i most se rekonstruišu preko dvije godine. Znam svaku facijalnu ekspresiju, koju ljudi imaju kad vozač autobusa zakoči, a ispred njega kilometri metalnih kutija na 4 točka. Znam i da nakon sat i po ljudima ponestane tema za razgovor, malo jer su gladni, malo jer više ne znaju šta pričaju, jer gledaju u 4 brda i prljavu rijeku Bosnu i bace smeće, i onda počnu slušat radio i komentarisat kako voditelj/ica glupo vodi emisiju. Naučila sam i mnoge nove psovke od ovih starijih. Znam i šta policajci rade kod ovih semafora i o čemu pričaju. Znam i da, kako vrućine dolaze, mnoge kapljice znoja padaju, jer se nema vode, nestane, a sunčeve zrake nekako dobiju na intenzitetu, pa vozila postanu ko metalne kugle, koje privlače toplotu.

Znam i da sam 1001 događaj, na koji sam htjela ići, propustila, jer mi se povraća kad se sjetim da moram čekat 2 sata, kad se vraćam sa istog.

Znam da sam hiljadu puta opsovala zastoj i magistralni put i tunel, i da sam zaradila hiljadu grijeha, sa vjerske strane gledajući. Znam i da sam mnogim bliskim ljudima pokvarila dan, jer sam čekala satima i rekla nisam raspoložena ni za šta.

Nadam se da Bosna i Hercegovina nikad neće ući u Evropsku Uniju, jer ne zaslužuje, jer ovdje ljudi nisu u stanju ni saobraćaj regulusat i cijenit vrijeme stanovnika, kamoli komunicirat sa drugim državama.

Po ko zna koji put zavidim dijasporcima, oni bar ne gube sate u prijevozu koji se ne kreće. Čak ni bijela svjetlost na kraju ova dva tunela u Bosni i Hercegovini ne postoji. Šteta. Ovo su samo crne rupe bez dna.

Slika preuzeta sa: www.zenicainfo.ba.