Zašto ližemo život okusa limuna?

Jedan dio čovjekovog života postane kaktus, kad misli da je taj dio, period, taj vremenski okvir toliko gorak, nezrelo voće, tako kiseo- limun na periferijama jezika i rijeka Bosna u svakom godišnjem dobu- pun smeća, pun otrova. Kada taj jedan dio postane kao sunčanica, pa nam se od njega povraća.

Pa nam se povraća, a ne možemo, pa bismo stavljali prst u grlo, da što prije izađe to, što nam je teško utrobi. To se čuje od starijih, koji kažu da nemam pojma šta me u životu čeka, i da ne znam šta je problem ili loš život, jer ga nisam nikad doživjela, kamoli riješila. Shvatila sam da dijete u prvom i trećem razredu osnovne, i djevojčica od 16, i žena i muškarac od 25, i roditelji od 40 i djedovi i nane od 60 imaju probleme. Osnovci se bore sa školom i ocjenama, djevojčice od 16 sa simpatijama, neki o porodici, neki o unucima. Svi imamo taj dio u životu, koji je tako gorak, kao limun, ali ga moramo lizati, i praviti grimase. I tako je od početka do kraja postojanja. Najveći smiraj i antidepresiv, tableta za smirenje, aspirin, sirup i psiholog su osobe, koje volimo, koga god da voljeli, oni su vam lijek i zrak. I oni će vam pomoći kad vam život da limun i donijeti šećer, da vam ublaži gorak okus limuna, za malo manju grimasu. Prirodna sladila.

Da nam vrate boju na lice, da nam češljaju kosu i ljube nas u obraze i usne. Ono što je najljepša spoznaja, jeste to da ste nekom lijek, i to vjerovatno istim tim ljudima. Zahvalite Bogu, kako god ga zvali, božanstvima, nebesima, svemirima, jakim silama na njima.

Slika preuzeta sa: www.pinterest.com