Ne gledaj u prošlost

Ovo pišem tebi, tebi koji se kaješ, tebi koji ne prihvataš da su neke stvari samo prošlost. U životu je najgore kajati se. Učinio si neku pogrešku, neku stvar koja te proganja, boli. Kroz um ti prolaze misli tipa “Zašto sam baš to uradio?!” ili “Zašto nisam postupio drugačije” i to je totalno pogrešno. Zašto žaliti zbog nečeg što je prošlo, zbog nečeg što se desilo nekad u prošlosti u koju se niko od nas ne može vratiti? Zašto sam sebe vodiš u ta teška razmišljanja o tome kako bi stvari bile “bolje” da si drugačije postupio?

Vjeruj, ne bi. Ništa ne bi bilo bolje, jer da je trebalo biti bolje, bilo bi, bez obzira na to tvoje pogrešno, smoreno kajanje. Zašto se uporno vraćaš u prošlost, u nešto što je davno gotovo? Zašto već jednom ne promijeniš svoje misli? Previše toga što jako držiš si trebao davno pustiti. Umjesto zamaranjem svoga uma misleći da su stvari “mogle biti drugačije”, razmišljaj o tome šta možeš uraditi kako se takva ‘greška’ ne bi ponovila. Ne treba misliti tako, ne treba imati toliko teške i smorene misli. Taj način razmišljanja te samo opterećuje, dovodi te u teška i nerealna stanja. Tako misleći, tjeraš sebe u propast. Ne propadaj svojom krivicom!

Zašto bi sam sebe gurao u taj crni, strašni, jezivi ponor takvim razmišljanjem? Zašto se već jednom ne rješiš te smorene prošlosti koja te tako dugo proganja? Prestani razmišljati o svim tim trenucima iz prošlosti zbog kojih je na tvom licu, umjesto osmijeha, zabrinuti pogled u daljinu koji ne možeš odgonetnuti ni ti sam, a pogotovo ne drugi posmatrači. Ne može ti niko pomoći, ne može te niko riješiti tog osjećaja kajanja, dok sam ne promijeniš svoje misli.

Zbog toga, prestani živjeti u prošlosti, ostavi je već jednom tu gdje i treba biti, iza sebe. Ne okreći se tome više, ne radi to sam sebi. Uništava te to tvoje negativno razmišljanje zbog smorenih događaja koji su prošli. Prihvati već jednom da je sve to prošlo. Prestani živjeti takav život. Okreni se ka budućnosti, pusti to što je prošlo. Pusti, predugo te sve to proganja.

Tekst: Naida Nuhić, časopis “Smišljam”

Fotografija: pinterest