Moja Zenica i sloboda u njoj
Danas se obilježava Dan oslobođenja Zenice, dan oslobođenja moga grada u kojem živim punih 20 godina. Ali ne želim pričati o tome šta je bilo prije davnih 75 godina. Ne želim pričati o krvavoj prošlosti u kojoj je prljava ambicija uništavala sve što je lijepo, uništavala život. Pamte to dobro svi oni koji su to proživjeli i doživjeli oslobođenje Zenice.
Želim da pričam o nečemu drugom. Želim da pričam o slobodi, čistoj i nevinoj slobodi. Bez ikakve prividnosti i lažnog osjećaja. Ali koliko smo zapravo slobodni? Mi, mladi ljudi kojima krv vrije, koji želimo da ukrademo krila pticama, dodirnemo zvijezde, ostvarimo i one najsmiješnije snove i želje, ostvarimo sebe. Jesmo li slobodni u svom gradu, u svojoj zemlji? U ovoj najružnijoj državi u najljepšoj zemlji na svijetu? Možemo li pustiti krik svoje duše i poletjeti tamo gdje nam srce hoće, bez da osjetimo okove oko ruku, zidove pred očima i samo potonemo u ovu monotoniju beznađa.
Nekad želim pobjeći od ovog grada, trčati što je dalje moguće, potražiti drugo sunce koje će sjajnije sijati, drugo nebo koje će mi dopustiti da poletim i budem ono što jesam. Drugu zemlju u kojoj neću morati strahovati za svoju budućnost, za svoje snove i svoju egzistenciju. Nekad stvarno poželim pobjeći. A koliko je još samo mladih ljudi kojima iste misli kroz glavu prođu dok leže kasno u noć i ne osjećaju slobodu, već okove i samo okove. Zatvorena vrata, propuštene prilike, primitivnost i ovo živo blato koje kao da nas vuče sve zajedno ka dolje. Koliko je takvih mladih ljudi kojima su misli obojene svijetlim bojama, puni su elana, žele doprinijeti zajednici, žele pokrenuti svoje ideje, učiniti nešto, imati svoj dinar i ne bojati se, već sanjati i ostvarivati snove? I onda ih udari val nemoći u lice. Krila im sreže. Ruke stavi u okove. I kako ne željeti pobjeći?
Nekad stvarno poželim pobjeći od ovog grada. Nekad. Ali nekad mu trčim u zagrljaj poput male djevojčice koja je tek spoznala svijet, tek spoznala ljubav prema životu. Obgrli me moja Zenica nekad, obasja me svojim suncem, pokaže mi ljepotu u toj sveukupnoj boli, pokaže mi nadu. I učini da barem nakratko poletim, ukradem krila pticama i budem ono što jesam. Da osjetim tu slobodu u rukama, prsima i duši. Jedan sunčan dan u mojoj Zenici učini da mislim da je sve moguće. Čak i kada nije. Pogotovo kada nije. Učini da povjerujem da mogu biti slobodna, bez straha ići ka onim što želim biti. Nekad me obgrli moja Zenica poput malog djeteta i pokaže onu ljepšu stranu sebe. One ljude kojima su misli obojene žutom bojom, koji vjeruju da mogu, koji se ne boje poletjeti, čak i kada padaju. One divne mlade ljude kojima je sunce i kada je kiša i koji znaju da promjena i cijeli svijet mogućnosti leži upravo u njima. Volim te trenutke u kojima je lako voljeti ovaj grad, u kojima je lako pronaći ljepotu i zaljubiti se u život.
Danas govorim o slobodi, o onoj slobodi koju grabimo, za kojom idemo i čeznemo je, ali uprkos ovim borbama, strahovima i preprekama, nalazimo je. Jer sloboda je u nama, sve dok vjerujemo u nju. Sve dok vjerujemo u sebe. I letimo i sanjamo i smijemo se i živimo. Sretan ti Dan oslobođenja moj grade, učini da svaki naš korak bude prožet ljubavlju i da svaki korak vodi tebi!
Izvor fotografije: tumblr.com
