Dio sam iste priče – Ilma Islambegović

Priča o Udruženju “Naša djeca” Zenica širi se iz dana u dan. Za sve te godine, otkako je nastala, u svoje gnijezdo primila je  mnogo djece i mladih, koji su tu rasli i sazrijevali. Dok su jedni odlazili, drugi su dolazili. I tako u krug. Ljudi možda odu iz organizacije, ali nikad ne prestanu biti dio priče. Vodeći se time, odlučili smo da proćaskamo sa našim (bivšim) članovima da vidimo kako su,  gdje su, šta rade i da ih podsjetimo nekih trenutaka, jer – dio smo iste priče.

I danas, prva asocijacija na organizaciju su mi Ernad, Ira, Aldin i Ilma. U ovom članku ćete kroz dio priče upoznati Ilmu, a o Iri ćete imati priliku čitati uskoro. Ernad i Aldin su još tu, a o njima nećete čitati još dugo. Bar ne u ovoj rubrici, ali to sad nije tema.

U članku “Zbog vas” mogli ste pročitati dio u kojem kolegica Elma piše o tome kako svi epiteti ovog svijeta nisu dostojni ličnosti dvije djevojke. Jedna od njih je i Ilma Islambegović koja je dio priče o nama i koju ćete upoznati kroz ovaj tekst.

Za većinu članova, Ilma je sinonim za pozitivnu osobu punu energije i želje za promjenama. Osobu koja je tu energiju nesebično dijelila pri svakom susretu, a naročito ponedjeljkom od 19:00h kada su redakcijski sastanci RadiYa. Za tadašnje članove Dječijeg parlamenta Ilma je bila prvi dodir sa organizacijom, prvo pruženo znanje o radiYu i pisanju. Frazu “divni mladi ljudi” iskoristila bi u svakoj pruženoj prilici (što će se dokazati i u ovom tekstu). Udruženje je zna kao osobu punu ideja i osobu koja je vjetar u leđa  drugima. Pamtimo je po dugim razgovorima o nekoj random dubokoumnoj temi, te pričama o slobodi koje su, nekako, bile neizostavne.

Danas je Ilma dvadesetšestogodišnja profesorica bosanskog, hrvatskog, srpskog jezika i književnosti koja je probala raditi u školama, ali je ipak shvatila da je za nju da na drugi način doprinosi obrazovanju djece. Od februara ove godine, na jedan novi način ima priliku da nastavi da se razvija i radi kao asistentica na projektu u COI Step by Step-u, što joj je opet otvorilo velike mogućnosti. Takođe dodaje kako joj je drago da svjedoči tome da Zajednica inovativnih nastavnika ne odustaje od ideje kvalitetnog obrazovanja. Sve ostale stvari ostale su iste. I dalje piše, uživa u životu i sluša RadiYo Active.

Njena priča u Udruženju počinje u periodu kada je Udruženje imalo školu novinarstva i svoju radijsku emisiju kojoj se ona pridružila u srednjoj školi. Uskoro je Udruženje osnovalo RadiYo i škola novinarstva dobija nove emisije, a voditelji svoje uloge. Ona je, kako kaže, sve vrijeme bila tu, zaljubljena u priču o RadiYu. Vodila je emisije, programe od nekoliko sati, intervjue, specijalne emisije, ali biti urednica RadiYa i  voditi redakcijski tim za nju je bilo ogromno iskustvo sa puno emocija. Paralelno s tim, na početku je održavala kreativne, edukativne i zabavne radionice za djecu koja ostaju zaboravljena ili do kojih uvijek nije najednostavnije doći, u kasarni nakon poplava, u bolnici ili na selima. Kasnije se sve  to uobličilo u priču o Dječijem parlamentu koji je facilitirala, i s kojim je kaže rasla i ona. Jedno od iskustava koja će takođe pamtiti bio je i rad na Porodičnim grupnim konferencijama.

Kaže da je bilo izazovno raditi sa mladima koji se svakodnevno susreću sa raznoraznim vjetrenjačama, ali se takođe sjeća kako te vjetrenjače nisu bile toliko važne. Radili su ono što su znali onako kako su znali i trudili se da daju sve od sebe. Tako je i ostalo.

I danas, sa poprilične distance, Udruženje i RadiYo doživljavam kao najsvjetliju tačku u našem gradu i pravo je zadovoljstvo bilo biti dio te priče. Vidim Udruženje kao prostor za izgradnju dječijih kapaciteta i priliku za zdravi rast djece, a fascinira me energija u kojoj se međusobno nadopunjavanje i poticanje odvija. S druge strane, RadiYo je jedan od najvažnijih kanala koji se pojavio, budući da je prvi i istinski community radio u BiH koji omogućava da se čuje glas zajednice, i u isto vrijeme omogućava da djeci i mladima da budu kreativni. Na taj način RadiYo širi dječiji interes za kulturu, umjetnost i dobru muziku. Posebno me raduje što RadiYo postaje i svojevrsna umjetnička platforma.

Svoje dane u Udruženju Ilma pamti po sreći, rastu, zadovoljstvu, divnim ljudima, dobroj muzici, širenju vidika, prekoračenju ograničenja, putovanjima i puno ljubavi. Pored toga imali smo i jedan flashback na jedan radni dan u Udruženju.

“Svoje radne dane pamtim još iz podrumskih prostorija. Kasnim i uvijek sam malo nervozna zbog toga, neki su već u kancelariji i rade. Uvijek sam uzbuđena jer pravimo nove stvari i volim to što radim. Pijemo kaficu, slušamo RadiYo i idemo raditi. Bilo je dinamično svaki dan jer smo se razvijali, to šta ću raditi tog dana zavisilo je od naših planova i ambicija.”

Ilma vjeruje da je posebnost Udruženja rezultat, te da bilo koje dijete koje dođe u Udruženje na vrijeme izrasta u kritičkog pojedinca i dok to postaje, dijete zaista uživa. Ona je to, kaže, vidjela kroz generacije koje su prošle.

Velik dio moje ličnosti pripada ovoj priči, barem ovaj kritički. U Udruženju sam shvatila šta sve mogu, i zahvalna sam na dječijem smijehu i rastu i  na nekim od najljepših uspomena iz mog života, i prilici da konstantno gradim svoje kapacitete svih tih godina. Sigurna sam da nije bilo tolike ljubavi, danas ne bih bila ista.

Onog trenutka kada je osjetila da je dala svoj maksimum, narasla i učinila sve što je mogla, te pogledala ono što ostaje, bila je prema njenim riječima preponosna i znala je da je vrijeme da nastavi svoj put negdje drugo.

“Mislim da je uključenje, a govorim iz svog iskustva, najljepši poklon koji roditelj može priuštiti svom djetetu, a da će mladi ukoliko se uključe osigurati jednu pravu malu senzaciju svom biću. Sve to rezultura zdravom lokalnom zajednicom i kritički proaktivnom masom mladih ljudi. Zajednica mora nastaviti prepoznavati važnost ove ideje, podržavati je  i činiti sve napore kako bi se ona nesmetano širila.” – dodala je Ilma za kraj razgovora.