Nadzor i kažnjavanje u našoj stvarnosti
Written by Ajla Mrkaljevic on 18/04/2020
Koliko smo puta bili pod nadzorom, a da to uopće nismo ni znali, odnosno nismo primijetili? Da li se ljudi drugačije ponašaju pod nadzorom? Koliko su kazne efikasne? Sve su ovo neka od pitanja o kojima ću pisati u ovom eseju. Dakle, esej „Nadzor i kažnjavanje unašoj stvarnosti“ jeste esej koji govori o stvarima koje nas svakodnevno okružuju i sa kojima se susrećemo – htjeli mi to ili ne.
U djelu „Posmoderna teorija i poslije nje“ u poglavlju „Nadzirati i kažnjavati“, Mišel Fuko. (Michel Foucault) govori o tome kako se provodilastroga kontrola u vrijeme kuge, te kako su funkcionirali karanteni. Pored toga, u istoimenom djelu spominje se i Bentamov „Panoptikon“ o kojem ću detaljnije pisati u nastavku eseja. Trenutno smo „bombardovani“ informacijama kao što je KORONA (COVID 19) virus. Ta, na prvi pogled, obična riječ, a toliku težinu nosi, jeste virus koji je zarazio mnogobrojne građane širom svijeta. Naime, radi se o virusu kojeg su kineski znanstvenici otkrili da je uzrok virusne upale pluća koja je zabilježena kod mnogih osoba u kineskom gradu Wuhan.
„Ova vrsta korona virusa razlikuje se od bilo kojeg drugog do sad otkrivenog ljudskog korona virusa, navodi WHO. Korona virusi su velika obitelj respiratornih virusa koji mogu uzrokovati različite bolesti, od obične prehlade do teškog akutnog respiratornog sindroma (SARS) i bolesti poznate kao respiratorni sindrom Bliskog istoka.“
Zbog velikog broja zaraženih ovim virusom uvele su se strožije mjere u svim državama. Masovna je provjera građana na aeorodromima i graničnim prelazima, povećana higijena… te se oboljeli stavljaju u karantenu. Upravo o tome piše i Mišel Fuko, u svom djelu „Posmoderna teorija i poslije nje“, na primjeru kuge. Naime, ljudi su postali svakodnevno pod nadzorom. Svaki građanin koji dođe iz „crvene zone“, mora se prijaviti doktoru i biti u karanteni. Ovaj virus nije samo donio strožije mjere opreza, strah kod građanai sl. On sa sobom nosi velike gubitke, kako ekonomske tako i životne. Mnogi građani su izgubili živote, jer njihov organizam to nije mogao podnijeti. Sa druge strane, mediji su „izvukli deblji kraj“, jer je ova vijest danas najprodavanija.
Pored toga, ljudi u strahuasovno kupuju namirnice i lijekove kako ne bi došlo do nestašice i masovne karantene. Da li je i sada KORONA virus obična riječ? Čini mi se da nije i da postaje sve ozbiljnija, ne zato što odnosi mnoge živote, nego zbog toga što ljudi vjeruju svemu što im se plasira. Jesmo li medijski pismeni? Nismo! Građani ne istražuju dovoljno informacije. Piše se samo koliko je ljudi izgubilo bitku, ali ne i koliko ih je pobijedilo istu. Da li smo mi sami krivi za ovo što nam se dešava? U roku dva dana cijene namjernica su masovno povećane. Da li je to rezultat našeg straha ili…? Ko će na kraju odgovarati za sve ovo? Neće sigurno Kina i grad Wuhan – odakle je sve i počelo, nego mi! Mi, jer smo sebi ovo dopustili.
Mi smo glava, a mediji su naš vrat, i okreću nas kako oni žele i prema čemu žele. Previše i svakome vjerujemo na prvu. Pored toga, Fuko spominje i GUBAVCE. Naime, gubavci su svi oni koji su odbačeni od „ispravnog i normalnog“, koje Fuko opisuje kao siromašne građane čiji život nije vrijedan. Ko određuje našu vrijednost? Da li čovjek uopće ima vrijednost? Da li je nečiji život vredniji od našeg? Diskurs je taj koji nas ruši. On određuje šta je normalno, a šta nije. Zapitamo li se ikada koliko je ljudi izgubilo živote zato što nisu bili prihvaćeni od drugih? Visoka klasa nameće svoje standarde i norme nižoj klasi, a mi to slijepo pratimo kao da nemamo svoj stav.
Čovjek se u svakodnevnom životu susreće sa nadzorom. Zbog nadzora se ponašamo prikladno i poštujemo određena pravila. Sama pomisao da nas neko nadgleda, u čovjeku izaziva nelagodu i ustručavanje. U školama, šopinzima, hotelima i mnogim drugim stanovama smo pod nadzorom. Postoji i nadzor direktora nad zaposlenicima, majke nad djetetom i sl. Sve su ovo nadzori koji nas upućuju da postupamo ispravno i sa normama, u suprotnom slijedi kazna. Najteža kazna za nižu klasu jeste novčana kazna, dok je za višu – ona koju ne mogu otplatiti novcem i bogatstvom.
Upravo o tome govori i Bentamov „Panoptikon“, kojeg on opisuje na primjeru prstenastog zatvora sa kulom u centru. „Panoptikon“ je ustrojstvo kojim se par videti – biti vidljiv razdvaja na svoje činioce; u prstenastoj zgradi na obodu svi su potpuno vidljivi, a nikada ne vide; u središnjoj kuli sve vide, a nikada nisu vidljivi.“ Kako Mišel Fuko navodi,„Panoptikon“ može da se koristi kao aparatura za pravljenje eksperimenata, za modifikovanje ponašanja, za usmjeravanje ili preusmjeravanje pojedinca; može da bude aparatura za kontrolisanje vlastitih mehanizama. „Zahvaljujući svojim mehanizmima nadzora, on je znatno efikasniji i prodorniji u svom uticaju na ljudsko ponašanje; na svim novoosvojenim poljimavlasti dolazi do širenja naučnih saznanja i otkrivanja novih objekata spoznaje“.
Za sami kraj ovog eseja možemo zaključiti – da trebamo više čitati i više se edukovati, kako medijski tako i kulturološki. Ne smijemo dozvoliti da neko nama upravlja, jer smo misaona bića i bića koja znaju kako misao pretvoriti praktično, za razliku od životinja. Moramo biti svjesni da će nas uvijek neko nadgledati – od djetinstva, zrelog doba, pa sve dostarosti, tj. sve zavisi kako budemo gradili svoj identitet i svoju ličnost.
AKO JE NEKO „GUBAVAC“ NIJE BEZVRIJEDAN!
Tekst pisala: Ajla Mrkaljević
Izvor fotografije: bhrt.ba
You may also like
Continue reading
