Nedostajanje! E, to je ono što osjećam


Piše. Uvijek je voljela pisanje. Voljela je čuti tapkanje njenih dugih noktiju, o tu staru, bilježnicu. Uživala je u držanju i preplitanju te hemijske olovke po svojim prstima. Sjedila bi satima i gledala u tu bilježnicu i sve što bi vidjela je bila grupa velikih i malih slova kako gledaju nazad u nju. I tu bi provodila svoje praznike, rođendane i skoro sve ostale dane između. Ponekad bi pisala o džinovskim stopalima koja u noći proganjaju dječje sne, a ponekad o nebu koje je bdjelo nad nama tako moćno i prostrano. Sitnica bi je ponukla i u treptaju oka bi već bila za svojim stolom i pisala bi punom brzinom u tu ogromnu bilježnicu. Dok je čekala da joj skuham šolju kahve, sjedila bi i gledala u jednu tačku na zidu, misleći o sljedećem velikom djelu koje će napisati. Kada bih joj primio ruku, ne bi ni osjetila, već bi samo ostala u istom polozaju, misleći o nekom tamo drevnom heroju, o nekom tamo prizoru na horizontu. Gubila je koncentraciju, brzo. Jedino čega se uvijek držala je bilo pisanje.

 

Nisu je zanimale ovdašnje naprave, ili pojave, ili činjenice, ili mjesta, ili ljudi, ili trendovi. Zanimala je mašta, um čovjeka, osjećanja, ljubav, srdžba, agresivnost, tuga, radost i stagnacija. Moram vam priznati da mi je nedostajala, sve više i više, iz dana u dan. Njene prirodne lokne, njena tamna kosa, njene mrke oči, njene sićušne usne, njena silueta tijela, njen hod, njen miris, njena ljubav, njena ruka u mojoj ruci, njeni poljupci, njeni zagrljaju. Ona. Ona je bila prekrasna, bila je puna, bila je ugodna, bila je tiha, bila je mirna, bila je nasmijana, bila je ljubav, bila je čarolija. Trebali biste znati da je bila moja. Moja draga. Ljubav mog života. Volio sam je preko neba, preko Zemlje, preko zvijezda, preko Mjeseca i Sunca, preko kosmosa, preko ništarije koja se krije s druge strane. I bila je ono što mi je trebalo. Tačno je znala šta i tko da bude za mene, kraj mene. I nijedna druga nije mogla dokučiti mene do takvog emocionalnog nivoa, kakav je ona vidjela i osjetila u meni. Nije bila ona tipična djevojka, nije bila ona savršena djevojka s naslovne strane nekog stereotipičnog magazina, bila je izvanredna, bila je nešto, neko, s druge planete.

Već sam vam rekao da je pisala, i danju i noću. Voljela je pisanje pa sam joj kupio novu spravu. Ovdašnji izum. Kompjuter. Mislio sam da bi joj možda prijala promjena, mala izmjena u njenoj svakodnevnoj rutini. I kupio sam ga u žutoj boji. Njenoj omiljenoj. Mnogo novca sam dao za personalizovanu boju i uzorak na njemu.  Ona je bila sve, bila je sve što treba meni, drugima i čitavom svijetu. Bila je svjetlo prostorije. Bila je svjeto na kraju mračnog tunela. Sada je drugačija. Promijenila se. Nije više ono što je nekad bila, meni. Ali dok se ponovno ne pojavi pokušao sam pročitati nekolicinu njenih djela. Nabasao sam na jedno, dva, tri, četiri, pet, šest, hiljadu i jedan, hiljadu i dva, hiljadu i tri, milion… Svako djelo ikad napisano nije bilo o čaroliji, ili džinovskim stopalima, ili ljubavi, ili o princu na bijelom konju, o princezama. Ne, naprotiv, sve to je bilo lijepo, ali ono što je ona zapisivala je bilo sve samo ne lijepo. Ona je bila lijepa. Sve što je dotakla bilo je lijepo. Sve što je izgovorila bilo je lijepo. Sve što je bila, bilo je lijepo. Sve što je njoj pripadalo je bilo lijepo. Sve sem ovog. Koliko god da je voljela pisanje trudila se da mi što više naglašava da je mene voljela više. I da je nakon mene voljela njenu porodicu, voljela biljke, voljela livade, voljela oblake, voljela pčele, voljela mačke, voljela pse, voljela krave, voljela zebre, voljela amebe, voljela utrobe trudnih žena, voljela mame, voljela majke i bake, voljela dide i dede, voljela kišu, voljela sunce, voljela ples, voljela smijeh, voljela je sve što postoji prije nego je zavoljela pisanje.

I sve što je predhodilo pisanju će joj zauvijek biti važnije. Jedino što nisam znao je da, iako je voljela sve oko sebe i da je sve uvijek smatrala važnim, čak i najsitniju stvar, nije voljela sebe. Barem ne dovoljno da ostane. Da me još jednom primi za ruku, da me zagrli snažno, da mi kaže da me voli. I mislio sam dugo vremena da je bila škrta, bezobrazna i da me iskoristila. Ali tako ne funkcioniše tijelo i um povrijeđenih. Nije ni mislila o sebi, nego je samo mislila o ostalima oko sebe. Da li će im biti bolje bez mene? Da li me mrze? Da li sam im nešto nažao uradila? Da li sam se ružno ponijela? Da li me vole? Da li sam im teret? I time što je samo na druge mislila, a ne na sebe, dovelo je tu gdje jeste. Da moju ruku više ne može primiti, da može samo maštati o životu. Pod hiljadama i hiljadama grumena prašine i zemlje ispod površine. Duboko na hladnom, mračnom dnu.

Samo jednu želju imam čak i nakon svih ovih godina, a to je da je vidim još samo jednom. Uspavanu ili budnu. Nije mi ni bitno. Volio bih to jer mi je jedino, što je ostalo od nje, papir. Pismo. Oproštajno pismo. Puno emocija koje vrište, ali ih ne čujem. Ne čujem njenim glasom, barem. A više ih i neću nikada čuti njenim glasom. Kada bih je vidio, zagrlio bih je i rekao da mi znači, da je volim, da se vrati, da me ne ostavlja samog, da mi pjeva, da pleše oko mene. Ne mogu ni pisati o svemu i svačemu čemu bih je htio podučiti, o čemu bih je htio ispitati, o čemu bih zahtjevao da uradi za me. Nisam htio ovo za tebe. Ostavila si me prerano. Ovaj lijepi svijet si napustila prerano. A trebali smo te. Više ljudi poput tebe. Ali eto te sada leptirice, pogledaj svoja šarena krila, pogledaj te prizore oko sebe. Nije li lijepo? Naravno ni upola lijepo kao ti. Nadam se leptiru moj da uživaš i da ti je duši lakše. Da lakše dišeš. Da konačno voliš sebe i sve što jesi i sve što predstavljaš.

Ranije sam rekao da sam te volio. To je donekle i istina. Sada je jedino što osjećam tuga i želja da te vidim. Nedostajanje. Eh, to je ono što osjećam. Ali volim te leptirice. I dalje. Nemoj misliti da sam zaboravio da si ti bila ta koja me naučila kako voljeti, kako se brinuti, kako čuvati k'o kap vode na dlanu. Nikada to ne zaboravi. Uvijek ćeš mi biti važnija od gora i mora, od pisanja i hoda, od kiše i sunca, od dana i noći. Uvijek ćeš nadmašiti sve ostalo, nevažno i prolazno. I evo ona ovo piše. Piše. Jer uvijek je voljela pisanje.

Tekst: Iman Imamović, 15 (Dječiji parlament)


Tvoj stav

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena zajedno sa komentarom.Potrebna polja su označena sa zvjezdicom(*)



RadiYo Active

Šta svira?

Title

Artist