Malenim koracima ka promjenama

Dan sam započela kao i svaki drugi, pokušavajući opstati u svojim snovima, onim u kojima sam mogla učiniti sve, stvoriti neke promjene u svijetu, dok me uznemirujući zvuk budilice nije trgnuo iz kreveta. Mogla sam ostati namrgođena, jer mi je već sljedeći korak nadzirao propast, ali sam se željela usredsrediti na prednosti ovoga dana.

Čim sam se digla iz kreveta, poželjela sam udahnuti malo svježeg zraka, i razumljivo, moj sljedeći čin je bio otvaranje prozora. Očekivala sam hladan pir, koji bi podražavao nazebline, oštro se probijajući prostorom i utjerivati jezu među kostima, ali isto tako, donoseći blaženstvo i optimizam. Umjesto toga, osjetila sam udar toplotnog vala, dok je uveliko bio decembar.

Dosta ljudi se žali na ove nagle promjene vremena, više nema kanala na televiziji na kojem se ne spominju nadolazeće prirodne katastrofe, ali šta mi kao ljudi činimo povodom toga? Konkretno, na našim prostorima, samo negiramo postojeće probleme, uvijek kriveći nekoga drugog. „To mene ne zanima, za sve je to kriv zapad“, „Ja ne mogu ništa da promijenim, tako je kako je“, „Kako je do sada opstao ovaj svijet, moći će i nadalje“, samo su neke od rečenica koje sam do sada čula.

U mom gradu, a vjerujem i drugdje u svijetu, svakodnevno se povećava broj ljudi koji pate od disajnih poremećaja, jer umjesto svježeg zraka, udišemo smog. Postalo je još opće poznato kakve sve materije otpušta željezara, ali umjesto da naše probleme svaljujem na nekog drugog, zašto ne pokušamo pronaći rješenje?

Još od malena, u bajkama, slušamo o prinčevima i herojima koji spašavaju svijet. Uče nas da vjerujemo u bolje sutra, ali isto tako nas lažu, kada nam kažu, da trebamo čekati na nekog neočekivanog spasitelja, koji će nas izvući iz svih naših problema. Ja sam svog heroja srela jutros, i srećem ga svakog dana kada se pogledam u ogledalo. Srećeš ga i ti, i svako ko je voljan prihvatiti činjenicu da je svako od nas, svaki pojedinac, vlastiti heroj, i samo zajedno možemo spasiti ovu planetu.

Sada se vjerovatno pitaš, pa gdje je moj plašt i kakve su moje supermoći? Naša najveća moć je naše pravo glasa, naše mišljenje i mogućnost da ga iskažemo. Ne treba ti neko posebno odijelo, samo malo volje da promijeniš svoju svakodnevnu rutinu. Počevši sa gašenjem svjetla u kući kada ti ono više nije potrebno, razvrstavajući otpad u posebne spremnike za reciklažu, vožnjom bicikla umjesto automobila na putu do posla, ali brineći se i o drugim živim bićima koja postoje i nezagađujući bogastva koje nam je priroda darovala. Već danas možeš postati heroj, ako postaneš svjestan svog okoliša i odgovornosti koju snosiš, te učiniš svoj prvi korak. Nisi ni svjestan kako jedan maleni korak može biti početak velikih promjena.

Autorica: Nadija Salčin, JU Prva gimnazija, 3. razred
Izvor fotografije: istockphoto.com