Želim ostaviti trag

Cvrkut ptica miluje uši, blagi povjetarac lice, a misli prožimaju cijelo biće kao što i prvi proljetni sunčev zrak prodire kroz krošnje drveća. Drveće je čekalo cijele godine svoj prvi pupoljak, prvu nadu što se rađa sa svakim novim cvatom. Pa ko sam to ja – tek obični čovjek što kroči po zemlji. Svako stablo daje plod, ali šta su plodovi mog života?

Ne želim da prođem kroz ovaj svijet neprimijetno. Želim ostaviti trag, i to više od otiska stopala na zemljištu, ili izgovorenih riječi u prolazu. Želim za sobom ostaviti pjesme, ali ne one tek naprosto otpjevane, već one što se urežu čovjeku u dušu. Želim za sobom ostaviti dobra djela i lijepa sjećanja, da se svako nasmije na spomen moga imena. Želim za sobom ostaviti ljubav jer to je jedino što se povećava što je više daješ.

Želim da me ljudi pamte baš onakvu kakva jesam – sa srcem većim od tišine, s dušom što ponekad trči ispred vremena. Nesavršena, ali uvijek iskrena. Uvijek s namjerom da volim, da dotaknem, i da u nečijem svijetu budem razlog za osmijeh, makar i jednom. Želim da ljudi shvate, da i u tuđoj sreći mogu pronaći svoju. Nema ništa ljepše od sretnog čovjeka, a čovjek je sretan kad mu se duša smije. Želim da i ja budem radost nečijoj duši, da me pažljivo čuva – onako kako krošnje čuvaju svoje grane, ne razmišljajući hoće li ih vjetar slomiti. Da budem prisutna u nečijem dahu, u nekoj tihoj misli koja se javi kad se svijet učini prevelik.

U trenucima kad zavlada muk, riječi postaju najglasnije, šapat duše postaje krik uma. Kada se skinu oklopi i spuste maske, ostajemo mi sami sa našim nesigurnostima. A onda shvatimo, da nije važno ono što želimo sakriti, već ono što se plašimo pružiti i dobiti zauzvrat. Najveći trag nije onaj koji se vidi, već onaj koji osjećaju oni koji su nas voljeli, onaj koji ostane u srcu. Jer ljubav je trag koji ne briše vrijeme.

Autorica teksta: Nadija Salčin