Sumeja Malagić: Cijenu neodgovornosti prema okolišu snosi priroda

Tekst: Sumeja Malagić

Ulica je bila mokra od jutarnje kiše, a oblaci su još uvijek visjeli nad gradom baš poput mojih umornih misli toga dana. Udišem ustajali miris asfaltne prašine pomiješan s vlagom. Vjetar donosi miris vlažne zemlje isprepleten sa smradom otpada i pomislim kako se sve što odbacimo jednog dana vraća. Možda ne nama, ali nekom hoće. Možda će neko dijete za pedeset godina hodati ovim istim ulicama i pitati se zašto su njegovi preci odlučili ostaviti svijet u ovakvom stanju. Ovo je samo još jedno svjedočanstvo naše nepažnje, još jedan trag odsutne savjesti.

Ulica pred mojom kućom bila je siva, prošarana lokvama u kojima su plutale plastične kese, komadi stiropora i izgužvani papiri. Svjetlost se lomila na njihovim površinama, tražeći smisao u toj razbacanoj slici svijeta. Navikla sam na takav prizor. Grad se svako jutro budi umoran, pod istim teškim oblacima, uz dim i otpad koji mu prave društvo. Povukla sam jaknu čvršće uz sebe i krenula prema autobuskoj stanici. Kese su se lijeno vukle trotoarom, nošene slabim naletima vjetra. Neke su se zavukle pod automobile, neke zakačile za gole grane drveća, poput nevoljnih zastava grada. Na stanici je dječak pojeo pecivo i, bez razmišljanja, ispustio papirnu kesu na beton. Pogledala sam ga. Slegnuo je ramenima. Niko nije rekao ništa. Ni on. Ni ja.

U autobusu sam sjedila pored prozora i gledala kroz zamagljeno staklo. Uz obalu rijeke Bosne gomilalo se smeće: plastične flaše zapetljane u granje, stare gume poluuranjene u mulj. Nekada je voda nosila priče i djetinjstva, danas nosi ono čega smo se olako odrekli. Gledam u telefon i čitam „plastičnoj kesi treba i do 500 godina da nestane!“ Pet stotina godina, a nama tek nekoliko sekundi da je bacimo?! U školi smo tog dana govorili o prirodnim resursima i ekološkim katastrofama. Ipak, meni su se misli vraćale ulicama, rijekama, kesama koje vjetar nosi. Pitala sam se koliko je potrebno da nebriga postane navika, a navika nešto što više i ne preispitujemo. Na velikom odmoru omoti od sendviča padali su na zemlju, iako su kante bile samo nekoliko koraka dalje. Pomislih, je li to odraz naše nebrige, ravnodušnosti, navike da zatvaramo oči pred vlastitom odgovornošću?

Na putu kući ponovo sam prolazila pored otpada. Pitala sam se koliko zapravo košta savjest, kad nam je danas tako lako odreći je se. Jer ništa nije besplatno. Ni voda koju pijemo, ni zrak koji udišemo. Cijenu neodgovornosti prema okolišu snosi priroda, buduće generacije i naša vlastita ljudskost. Da li su naše ruke zaista toliko nemoćne da ne možemo podići ono što smo odbacili? Ili je savjest postala jeftina, pa smo naučili živjeti s njenim teretom? Hoćemo li biti generacija koja je prodala svoju savjest ili ona koja je, makar u zadnjem trenutku, odlučila da je spasi? Tog dana shvatih da odgovornost počinje mojim eko navikama.

Tekst je nastao u okviru literarnog konkursa „Odgovornost počinje mojim eko navikama“ koji je realizovan u okviru projekta Eco Educated Generation. 

Fotografija: freepik.com