Kako mladi vide mentalno zdravlje?

Mentalno zdravlje za mlade danas nije samo “tema” o kojoj se govori kada nešto krene po zlu. Ono je dio njihove svakodnevice – dio školskih hodnika, grupnih chatova, neprospavanih noći pred test, ali i onih tihih trenutaka kada ostanu sami sa svojim mislima. Kroz ovaj serijal slušali smo stručnjake, učili o emocijama, granicama i brizi o sebi, ali za sam kraj odlučili smo dati prostor onima kojih se sve to najviše tiče -mladima. Bez velikih definicija i stručnih termina, samo iskreno i iz srca. Mladi su ispitivali mlade – razgovarali su. Jedna od najvažnijih stvari i jeste da potaknemo mlade da međusobno razgovaraju o ovim temama, bez značajnog povoda!

Na pitanje da li im je teško reći “ne”, odgovori su bili puni iskrenosti. “Iskreno, teško mi je reći ne bilo kojoj osobi. Mislim da se plašim njihove reakcije nakon što im kažem ne”, priznaje jedna učenica. Druga učenica dodaje: “U većini slučajeva jeste, nekad mi je teško jer ne želim da ih razočaram ili da pomisle da mi nije stalo do njih. Često više razmišljam o njihovim osjećanjima nego o svojim, pa mi zato treba vremena da skupim hrabrost da kažem ne.”

Koliko je samo snage potrebno za tu malu riječ – “ne”. Mladi često nose teret tuđih očekivanja, žele biti dobri prijatelji, dobri učenici, dobra djeca. U toj želji da nikoga ne povrijede, ponekad povrijede sebe. Uče da je empatija važna, ali tek sada shvataju da empatija prema drugima ne smije značiti zanemarivanje vlastitih osjećanja.

Kada smo ih pitali smatraju li da su loše osobe ako sebe stave na prvo mjesto, odgovori su pokazali zrelost i svijest. “Ne smatram. Mislim da bi svi trebali stavljati sebe na prvo mjesto iako je, naravno, ponekad teško, ali uvijek trebamo istrajati da sebi budemo najvažniji.” U toj izjavi osjeti se odlučnost – ali i borba. Druga učenica iskreno priznaje: “Nekad imam takav osjećaj, pogotovo ako sam navikla da drugima uvijek budem dostupna. Znam da to ne znači da sam loša osoba – to znači da barem malo brinem o sebi i svojim potrebama, što je važno za moje mentalno zdravlje.”

To je možda jedna od najvećih lekcija koju ova generacija uči – da briga o sebi nije sebičnost. Da postaviti granicu ne znači odbaciti nekoga. Da reći “ne” ne znači da ti nije stalo. Naprotiv, znači da želiš odnos u kojem ima prostora i za tebe.

Na pitanje znaju li prepoznati kada neko prelazi njihovu granicu, odgovor je bio jasan i vrlo zreo: “Najčešće da, i to po osjećaju nelagode, pritiska ili iscrpljenosti. Ako se često osjećaš loše nakon susreta s nekim, to je znak da trebaš postaviti jasniju granicu.” Mladi možda nemaju uvijek savršen odgovor, ali imaju osjećaj.

Završavajući ovaj serijal, možemo reći da mladi mentalno zdravlje ne doživljavaju kao slabost. Oni ga vide kao potrebu, kao pravo i kao proces. Još uvijek uče kako reći “ne” bez straha, kako staviti sebe na prvo mjesto bez grižnje savjesti i kako prepoznati kada neko prelazi njihove granice. Ali najvažnije je da žele učiti. Žele razgovarati. Žele biti dobro – ne samo izvana, nego i iznutra.

I možda je upravo to najveća nada: generacija koja razumije da je briga o sebi temelj svega ostalog.

Ova priča je nastala uz finansijsku podršku Evropske unije u okviru projekta SMS Facility – Podrška malim medijima na Zapadnom Balkanu, koji provodi CPCD. Sadržaj je isključiva odgovornost medijske kuće i autora i ne odražava nužno stavove, mišljenja ili vrijednosti Evropske unije.

Autorica teksta: Ajla Topčić