Magičan je Pestalozzi, nauči te živjeti

Pa zdravo moj imaginarni prijatelju, dugo nismo pričali. Obično me posjetiš svaki put kada želiš čuti neku priču iz prošlosti, kada se zaželiš mojih uspomena. Hvala ti što me uopšte saslušaš, hvala ti što me uvijek iznova i iznova posjećuješ.
Ne znam da li sam ti ikada pričala priče iz one predivne kutije uspomena o Švicarskoj. Zar nisam? Eh dobro onda, ispričati ću ti sada. Znam da bi htio čuti sve, ali ne mogu ti stići sve ispričati, kada se ne zadržavaš puno.

Ne znam koliko si upoznat, ali postoji to jedno dječije selo, zove se Pestalozzi. Tvrdim ti da ne postoji dijete koje je posjetilo to mjesto, a da mu taj naziv nije ostao urezan u onim najdivnijim sjećanjima. Ne postoji dijete koje nije uživalo u tom dječijem selu. Zanima me koliko je djece uopšte posjetilo Pestalozzi, koliko je osmijeha sačuvala svaka od kuća, koliko se prijateljstava sklopilo. Kada bih ti htjela pričati o svemu, bili bi potrebni dani i dani, i vjerovatno ponovo ne bih mogla ispričati sve. Magičan je Pestalozzi, nauči te živjeti. Nauči te kako da voliš sebe, a i druge oko sebe. Ukoliko odeš tamo sa pravim shvatanjem svih radionica, kući ćeš se sigurno vratiti kao nova, bolja verzija sebe. Ponekad mi se to čarobno selo pojavi u snovima, kako istražujem dijelove koje sama u stvarnosti nisam istražila. Uvijek sanjam istu stvar. Žalim što nisam više tragala za inspracijom dok sam za to imala mogućnost. Ostala mi je misteriozna ta jedna strana Pestalozzija na koju tada nisam obraćala pažnju. Zanima me, kakav bi me pejzaž dočekao da sam skrenula desno na toj stazici. Uvijek se probudim prije nego što pogledam sliku ispred mene. Možda će taj dio zauvijek ostati nepoznat za mene, ali ću u snovima uvijek tragati za odgovorima. Bez obzira što svojim očima nisam vidjela, znam da je predivno, kao i sve ostalo tamo. Neko bi pomislio da je to mjesto nestvarno zbog količine lijepih riječi kojim ga opisuje svako dijete koje je sve to vidjelo.

Sjedi prijatelju, pa tek sam započela. Zar ne želiš čuti priču? Dobro, nastavljam pričati. Ti najbolje znaš koliko me inspiriše svaki zalazak sunca, koliko se divim spokoju u prirodi koji se pojavi u vidu prosute tinte najljepših nijansi po nebu. Nedostaju mi i zalasci sunca u Pestalozziju, vjeruj. Imam osjećaj da je svaki dan sunce svojim udaljavanjem od naše strane planete pričalo priču. Kao da bi nam mahalo, a na nebu bi još kratko bili vidljivi tragovi najljepših boja. Pisala sam o mnogo zalazaka sunca, ali nijedan me nije ostavio u tolikom čuđenju i divljenju kao zalasci u Pestalozziju. Mislim da su i izlasci sunca bili fascinantni, međutim znaš da sam spavalica, pa njih nisam vidjela.

Sjedi prijatelju, još ću kratko pričati, obećavam. Nedostaje mi to mjesto. Nedostaje mi harmonija koja je vladala tamo, nedostaju mi švicarski pogledi i osmijesi. Nedostaje mi i švicarska hrana, čak i ona jela koja sam izbjegavala. Nedostaje mi toplina one prostorije u kojoj su se održavale radionice, kao i svaki drugi kutak. Nedostaje mi Pestalozzi.
Eto moj imaginarni prijatelju, valjda te nisam previše umorila svojim pričama. Bar si ostao do kraja priče tu. Ne brini se, ove uspomene će zauvijek živjeti. “…drugarstvo naše zaboravit’ se neće”

Tekst: Naida Nuhić

Izvor fotografija: Naša djeca/ fb