Različitosti ipak mogu živjeti zajedno

Odrastamo u svijetu koji je obavijen valom osuda. Osuda na osnovu  izgleda, vjere, potrebe, nacije ili bilo čega  drugog. Osuda na osnovu  različitosti. A kada su to različitosti postale loše stvari ? Kada smo to mi zaboravili da smo prije svega ljudi, a tek onda sve ostalo ? Kada smo počeli gledati druge s dozom prezira samo zbog drugog imena, boje kože i potrebe ? Toliko mnogo pitanja, a nigdje odgovora. A zapravo nismo ni svjesni da se odgovor nalazi duboko u nama. Upoznajmo druge, upoznajmo različite, upoznajmo sebe i tek onda s punim pravom sudimo. Sudimo drugima, sudimo različitima, sudimo sebi.

U dubokom moru sivila i tame, uvijek ispliva na površinu ono dobro i ono pozitivno. Ono nešto puno moći da razara stečenu  monotoniju, da mijenja svijet na bolje i da prkosi svemu lošem.. Tako je i moja priča pronašla način da ispliva na površinu i da se suprotstavlja svemu ostalom.

Naime,  nedavno sam  upoznala roditelje moje dobre drugarice, Hane Halilović. Upoznala sam Maida i Žaklinu, dvije velike osobe koje su dopustili da ih ljubav vodi kroz svaku sferu života. Unatoč vjerskoj razlici i vremenu u kojem su se upoznali, njih dvoje imali su iste želje i iste snove.  Željeli su da žive miran život ispunjen smijehom i ljubavlju, a ne zvucima metaka i granata. U vrijeme kada se ratovalo upravo zbog tih vjerskih razlika, njih dvoje odlučili su se na hrabar korak, odlučili su se na ljubav.                                                                                                                         

 Žaklina je kao djevojčica od 14 godina, zajedno sa svojom  manjom sestrom  i majkom, ostala bez čvrstog muškog oslonca, ostala je bez oca. Godine nakon  toga bile su teške i činile su svoje, rat je donio nemir, patnju  i bol . Ali unatoč svoj patnji koja je vladala, rodilo se nešto nevino i čisto. Rodilo se prijateljstvo između  njih dvoje. Sastajali su se oko zgrada, dijelili i ono malo što su imali, smijali se i maštali o boljim nadolazećim danima.  Vremenom iz prijateljstva, rodila se ljubav. Ona prava i čista ljubav, koju su kasnije 1. juna 1996 godine ovjekovječili  brakom. Na taj isti dan Žaklinina sestra, Karolina, se udala za svog supruga Adnana. Još jedan pozitivni primjer u sivilu monotonije koja nas okružuje.                                    

Žaklina i Maid danas žive sretno i voljeno u braku, zajedno sa svoje dvije djevojčice, Hanom  i Nejrom. Uzajamno se poštuju i vole i razlike među njihovim vjerama  nikad  im nisu predstavljale problem. Još uvijek se gledaju s istim sjajem u očima kao i prije 20 godina, ali danas se još više vole. Svoju djecu upoznavaju sa svim različitostima i uče ih da poštuje sve, pa čak i one drugačije od sebe. U njihovoj kući vlada harmonija, pozitiva i ljubav je osjećaj koji kod njih uvijek preovladava.  Ljude dijele na dobre i loše i razlike im ne predstavljaju ništa, do odličnog načina za upoznavanje drugačijih kultura i osoba.

Mnogobrojni su primjeri ovakvih, ali i sličnih priča. Priča koje dokazuje da različitosti ne moraju predstavljati ništa loše. Priča koje pretvaraju svijet u bolje mjesto. Ne sudite, a da pritom niste upoznali, osjetili ili doživjeli sve to na svojoj koži. Biti drugačije ne znači biti gori, ali ne znači ni biti bolji od drugih. Biti drugačiji znači imati nešto posebno u sebi  što ostavlja pozitivan utjecaj na svijet.

“ Nije naš cilj da postanemo kao drugi; potrebno je da se međusobno razlikujemo, da naučimo vidjeti drugačije ljude od sebe i da  ih poštujemo zbog  toga što jesu.”

TEKST: Elma Mujić, članica “Dječijeg parlamenta” Zenica