Biram teži put, koji će me odvesti do onoga zbog čega sam stiskala zube dok mi je trnje paralo tabane…

Armina Čunjalo je dvadesetogodišnja Zeničanka, koja ide na Pravni fakultet u Zenici. Sklonost prema pisanju pokazala je još dok je pohađala osnovnu školu, kroz razne tekstove u novinarskoj sekciji. Ljubav prema pisanju vremenom je prerasla u želju za pisanjem knjige.

“Inspiraciju uglavnom crpim iz knjiga koje pročitam ili životnih situacija nekih ljudi, a jako rijetko koristim sebe kao glavnog aktera”, izjavila je za Radio Active Armina.

Iskustvo i usavršavanje u pisanju stjecala je kroz rad za portal Sigma.ba, gdje je redovno pisala svoje nadahnjujuće tekstove.

Kroz njene priče uglavnom preovladava tema ljubavi, nostalgije, a ponekad piše i satirične tekstove.

Još od 2009. godine piše svoj blog, pod pseudonimom “The Secret Boulevard Of My Soul”, gdje ostavlja svoje misli zabilježene upečatljivim riječima.

“Za pisanje jedne priče mi je potrebno od 20 do 40 minuta, zavisno od toga kakva mi je inspiracija. Prije sam tekstove objavljivala svaka dva dana, sada rjeđe, ali ipak objavljujem. Kad nešto voliš uvijek nađeš malo vremena za to.”

2013. godine počela je pisati prvu svoju knjigu, na kojoj i danas radi, ali zbog svojih obaveza samo je ponekad u mogućnosti da se posveti pisanju iste, što je razlog zbog kojeg ova knjiga još nije objavljena, priznala je Armina.

Svoj talent za pisanje potvrdila je osvojenim drugim mjestom u pisanju poezije na Rastok Fest-u u Jelahu 2014. godine.

U nastavku možete pročitati jedan Arminin rad, a ukoliko želite pročitati ostale njene tekstove onda posjetite blog “The Secret Boulevard Of My Soul”:

Plašim se gledati kako odlaziš,
Tišina se vijuga, ulazi u pukotine moga krika.
Pokušavam da se ne sjećam tvoga lica
Zaklinjem sebe da zaboravim oči tvoje…
Tu si, a odlaziš, zauvijek odlaziš!

Koraci miluju stepenice stubišta,
Teški poput olova, odzvanjaju mi u ušima.
Ja kao od kamena, ne pomjeram se…
Blag drhtaj me iz polukome trznuo,
Tu si, a odlaziš, zauvijek odlaziš!

Da li znaš, čovječe, da nož mi u tijelo zabadaš,
A onda njime se igraš, vene presijecaš.
Pa zar ti nikada volio nisi, prokleti insanu?!
Zar da sahraniš ovo tijelo mlado zbog svoje starosti?
A odlaziš, zauvijek odlaziš!

Svaku sijedu, ja ti milovah iz ljubavi,
Bore na tvome licu bijahu moje sklonište.
Oh, vino staro opi me, te noći, opi me!
Ti bio si latko vino, gorkog okusa,
A odlaziš, zauvijek odlaziš!

Dijete u sebi, zbog tebe, sam prognala,
Ostala sam puna tebe, a prazna svega drugoga.
No žal se ne javi ni kad sam se kidala,
Dok gledahu ti leđa, samo sam drhtala…
Zauvijek odlaziš!

Sad smeta ti svako jutro što noć ti ga donosi,
Smeta ti boja tvoje kose što lice mi zasjeni.
Sad ti smetaju bore i siluete tijela,
Smeta ti što ljubav mladog bića, godine tvoje ne izbrisa.
Zauvijek odlaziš!