Politika zakazala, mladi se sve više vole

Nažalost moram izvjestiti politiku i ograničene umove da im baš i ne ide sa ovom segregacijom. Evo družismo se svi, dijelismo hranu, šator, prostor, privatnost, razmišljanje. Dobismo ideju i zadatak da je širimo dalje.

Nedavno se vratih sa  jednog omladinskog kampa. Znate ona luda omladinska druženja, šale, zezanja i uživanje. Veselo, bezbrižno društvo i gubljenje vremena po kojekakvim izletima i tamo nekim društvenim igricama, naivna djeca cvijeća i fazoni. E ovo nije to. Moglo je bit, da smo u nekoj drugoj državi. Kod nas jok, i ne može drugačije. I ne treba. Ne smije.

Vratih se sa nekom mješavinom osjećanja, pomalo ljut i razočaran, tužan, sretan.  Ljut na sebe jer mi fali ovog aktivizma. Dođe to vrijeme kad čovjek mora da pored društvenog dobra počne ozbiljno raditi i na svom životu. Ljut na druge, jer se ne priča i ne govori o istini. Tužan jer se rastah sa dragim ljudima, sretan jer dobih energiju za dalje. Pored svega naučenog, meni ovo bi jak okidač, iskra koja će ponovo pokrenuti želju za društvenim radom.

Rekoše da je osnovna tema kampa “međuetničko pomirenje”, ta izlizana i prežvakana fraza koju stalno vrte već 20 i kusur godina. Fuliše sa opisom, niko se nije pomirio na onom igmanskom Malom polju. Ne što nismo mogli, već nije bilo potrebe. Stotinjak mladih ljudi iz cijele Bosne i Hercegovine, hrvati, srbi, bošnjaci, ostali. Družili se sedam nemoguće kratkih dana a imena smo uglavnom jedni drugima zapamtili tek pri dolasku kući, kad je počelo dodavanje na društvenim mrežama. Nisu nam trebala, zvali smo se pogledima i pričali idejom.

Neću pisati o svim aktivnostima kampa jer ću i ovako pretjerati, svakako nas je belaj natjerati na čitanje. Biće nekih reportaža i snimaka, to se lakše uprati. Onaj minimum što bi se trebao znati, udruženje Progres iz Sarajeva je po trinaesti put okupilo omladince da nešto nauče, dožive, osjete i prenesu dalje. Bili smo istovremeno učenici drugih i učitelji drugim a govorilo se o umjetnostima, komunikaciji, sportu, volonterizmu, humanosti, ratu. Da, ratu. E zamisli, balavci bi kao nešto o ratu, a jedina veza sa ratom je što ih je većina rođena tokom ili neposredno nakon sukoba.

Bez brige, nismo mi došli pričati o prošlosti zbog prošlosti, već o prošlosti zbog onog što nas čeka. Valja nama zajedno živjet ovdje ljudi moji. Bar za sad tako razmišljam, ja bih vala rado ostao. Većina bi, samo što su mnogi primorani da idu po sistemu “trbuhom za kruhom”. I dok se aktuelna politika još uvijek bavi podjelama, torovima i širenjem etničke propagande, nas interesuje samo šta nam ostaje kad te generacije nestane. Umrijet će i političari, i ovi što dijele narod, i ovi što mrze, i ovi što se nadaju propasti ove zemlje. Ostaće ovi balavci što pojma nemaju, a neće da uče od vas jer smo godinama svjedoci da vaš sistem ne funkcioniše, osim za vaš interes.

Govorismo o žrtvama rata. Ne o vojnicima, nije to naš domen. Odlučismo da učimo o ratnom djetinjstvu i stradanjima civila. Tabu tema, svaka strana vuče sebi i zahtjeva priznanje svojih žrtava a ne priznaje tuđe. Trči se u krug 20 godina uz poneki mizerni pomak prema naprijed. Neko bi rekao, i Nijemcima je trebalo 50 godina da riješe pitanje holokausta, pa ne može ni ovo odmah. Tačno, ali imamo li mi još 30 godina na raspolaganju ako nastavimo ovim tempom. Hoće li nas biti tad uopće?

Pored zabavnih i “normalnih” tema i radionica, organizovana je posjeta lokacijama na kojima stradaše nedužni civili i djeca u ratu. Trnovo – Kazani, Hadžići, Konjic, Jablanica, Čapljina i mnoga druga mjesta. Rijetko gdje ćete naći spomenike koji govore o tome, umjesto toga napraviše se zabavni centri, kafići, firme i privatne kuće. Pročitasmo kratki tekst sa srceparajućim informacijama o zločinima na svakoj lokaciji, uz poneki citat preživjelih. Kiša nas je pratila četiri dana kampa, pa i na ovim mjestima. Minutama šutnje odasmo počast žrtvama. Tri naroda, jedna ideja. Kiša je tišinu samo činila još težom. Šutili smo, gledali se, plakali.

Razmišljao sam. Jesmo li mi danas ovdje zbog ovih nesretnika ili zbog nas samih? Zbog koga danas suze puštamo, zbog njih ili zbog naše budućnosti? Zbog kojih umova mi od “djece cvijeća” postasmo mladi kojima su normalne teme rat, ubijanje, zločini, mučenje i silovanje? Koga ja zbog toga treba da mrzim i izbjegavam, ove balavce što ostaju? Zar to ima ikakvog smisla?

Da ne bude sve tako ozbiljno, potrudiše se da nam organizuju i dodatne izlete za opuštanje i odmor. Jahorina, kanjon Rakitnice, rafting na Neretvi, Lukomir i mnoge druge aktivnosti.  Možda smo Progresu malo slagali za opuštanje, činilo se da uz pjesmu, druženje, šale i logorsku vatru nema mjesta za ozbiljnost. A bilo je. U nama je ipak odjekivala ideja, valja nama zajedno živjet ovdje ljudi moji.

Nažalost moram izvjestiti politiku i ograničene umove da im baš i ne ide sa ovom segregacijom. Evo družismo se svi, dijelismo hranu, šator, prostor, privatnost, razmišljanje. Dobismo ideju i zadatak da je širimo dalje. Znali smo se i naljutiti ipak, nije da nismo. Kod izbora muzike kad se svi skupimo oko logorske vatre, oko zadnjeg pudinga od čokolade za ručak, oko zadnjeg eurokrema za doručak. I komada lubenice. I preslatke kahve.

Napisao: Omer Kadrić