Dobro došli u Bosnu i Hercegovinu

Uvijek kad pljuju po Bosni, u sebi mislim da l je moguće toliko mrziti svoju domovinu, zar im ništa ne znače godine provedene tu, zar im to nije dom?

Prilazim granici, nakon nekoliko dana odmora, vraćam se svojoj kući. Da budem u svom – na svom. Vrlo mudar potez je bio što smo odabrali  alternativni pravac i malo manje poznat granični prelaz, jer što manje ljudi zna za njega to je manje automobila u koloni.

Svaki put kada ulazim u svoju državu i nađem se u koloni, razmišljam kako naše susjedne zemlje imaju tri ili četiri trake za ulazak i izlazak, a naša samo jednu za svaki smjer. I tako se mičemo kao puževi dok se sunčeve zrake odbijaju od krovove kao od limenke. Posmatram zaposlene, koji ne tako žurno uzimaju pasoše i provjeravaju lica u autima, i konačno prolazimo jednu granicu. Još malo pa smo Bosni. Još samo malo. Još samo jedna kolona od 42 automobila i dva kombija i nastavljamo put.

Sve smo bliže i sada već mogu vidjeti šta nas to “koči”, šta nas to usporava i šta nam ne da naprijed. Jedan radnik. Dvije trake. Dva smjera. Dvije kilometarske kolone. Desetine pasoša i desetine lica. U nekom drugom slučaju, ljudi je mnogo više. Da li su to ljudi koji našoj zemlji ne daju iz mjesta bez obzira koliko ona grabila naprijed?

Dakle, jedan službenik pregleda pasoše jednog auta, a onda se okrene za 180 stepeni i pregleda pasoše auta iz suprotnog smjera. Razgledam okolo i vidim još dva službenika kako neobavezno ćaskaju pored limenog kontejnera koji služi kao kancelarija. Dok smo prelazili imaginarnu liniju državne granice, primjetih različite znakove na uniformama. Dakle, to je to. Nadređeni i podređeni.

Da li su ljudi plaćeni da rade svoj posao, bez obzira na poziciju? Da li znaju da provođenje 70% radnog vremena uz kaficu i razgovor najčešće nije u opisu njihovog posla? Da li i zašto ljudi imaju poriv da zaobilaze pravila, ignorišu ih i prave se ludi? Da li misle da ono što je dobro za njih ne znači uvijek da je dobro za druge? Da li je “lakše” znak za “ispravno”?

Da li radnica može da ne otvori i treću kasu kada su redovi do drugog kraja trgovine? Da li radnik na šalteru može telefonirati i u isto vrijeme raditi sa strankom? Da li policajac može gledati kroz prste i ne izdati prekršajni nalog? Izgleda da je odgovor na ova pitanja – može. S druge strane, na pitanje da li BiH može u EU – odgovor je ne može.

Mladi odlaze. Ovi što ostaju su ušli u kolotečinu i sada su naviknuti na korupciju, na pritisak, na kriminal, na izbjegavanje zakona, na šutnju, na uticanje na mišljenja, na život da bi se preživilo.

Kad pljuju po Bosni, u sebi mislim da l je moguće toliko mrziti svoju domovinu, zar im ništa ne znače godine provedene tu, zar im to nije dom?

Dom se voli. A ljudi?

Izvor fotografije:https://www.jabuka.tv/