Ne postoji nikakav vremeplov

Uzimaš dobru poznatu staru svesku i otvaraš je. Lice ti snažno udaraju mirisi prošlosti koji su se natopili dok su se na te stranice izlijevale tvoje najjače emocije. Prstima prelaziš preko svake stranice koje više nisu glatke od količine riječi na njima. Čini ti se da te tinta može vratiti u ta vremena  kada je bilo bolje. Međutim, nešto je ostalo nedorečeno, nešto nije završeno. U gornjem desnom uglu piše samo datum, a ostatak stranice je potpuno prazan.

Zašto bi ostavio praznu stranu, a još veće pitanje je, zašto bi stavio datum u vrh stranice ako ne planiraš ništa napisati? Koja je emocija dominirala pa da na toj stranici ostane samo datum? Brzo čitaš posljednje riječi na prethodnoj stranici i počinješ putovati kroz vrijeme. Na samo jednu stranicu je stala sva sreća koje više nema. I pazi čuda, nestala je baš tog datuma koji stoji na praznoj stranici. Osjećaj da tog nečeg što te činilo sretnim više nema ti se ponovo vraća, ponovo ti se tijelo počinje tresti zbog činjenice da se, ni nakon toliko vremena, nisi pomirio sa sudbinom koja ti je odnijela razlog za osmijeh i pretvorila ga u razlog za suze. Ljutiš se. I na sebe i na sudbinu. Ljutiš se što te sudbina često prisjeća na nešto što je ostalo pod nazivom te teške riječi koju se ne usuđuješ ni izgovoriti.

Ponekad čuješ svoj glasni iskreni osmijeh u mislima. Pokušavaš ga zaboraviti, a on ne prestaje. Kao dosadna pjesma koju ne možeš izbaciti iz glave, samo si, u ovom slučaju, ti osmislio tu melodiju. Svaki put kada pomisliš da je kraj tom mučenju koje ti priređuje vlastiti um, pjesma ponovo zasvira. I tako satima. Ljutiš se. Brzim pokretom ruke dodiruješ “sretnu stranicu” i poželiš je poderati, zapaliti, uništiti. Međutim, shvataš da tim činom neće ostati praznina samo u svesci, nego da će se ona praznina koju osjećaš u srcu samo povećati. Kada shvatiš da si bespomoćan pred jednim listom papira na kojeg su ispisane teške riječi, oči ti se natope suzama.

Gledajući u praznu stranu i tužni datum u uglu stranice slika u razumu se počinje mutiti od tih teških suza. I dalje osjećaš miris sreće i prošlosti koji ti ne da mira. Zar je moguće da te proganja miris kojeg, vjerovatno, osjetiš samo ti? Nakon nekoliko trenutaka, vraćaš svoju snagu, uzimaš olovku i laganim pokretom povučeš liniju preko datuma i ispod napišeš današnji. Napišeš riječ-dvije, ali vrlo često okrećeš svoju glavu ka prethodnoj stranici, gledaš šta to na njoj piše. Fascinantno je to što popunjenu stranicu smatraš zanimljivijom, pa zar ti nije bolja prazna koju možeš ispisati kako god poželiš?

Ne slušaš me, nastavljaš gledati u prošlost, prestajući i razmišljati o budućnosti i kreiranju vedrih budućih dana. Čini ti se da je ta sreća, ispisana ranije, neponovljiva i da nećeš moći napisati ništa ni približno slično tome. Kao da te tih par rečenica iz prošlosti uplašilo i da ti ne dozvoljava da gledaš naprijed. Ne postoji nikakav vremeplov, zašto si okrenut ka toj strani? Zar ne bi trebao biti sretan što je to što te tada učinilo sretnim uopšte postojalo? Zar nije vrijedilo sve, ako si tada bio istinski sretan? Zar ti je stvarno ljepše u mislima gledati iznova crno-bijeli film, uporno odbijajući da pogledaš onaj sa jasnim bojama?

Zatvori tu svesku i otvori novu. Napiši današnji datum i misli. U toj svesci ne postoji prethodna stranica koja će ti ometati misli. Kreiraj svoju budućnost, a prošlost pusti. Prestani mi se žaliti na demone iz prošlosti koji te proganjaju, tvoja je odluka da ih i dalje čvrsto držiš za ruku iako te plaše, iako ne spavaš zbog njih. Ne daju ti mira, a ti im dopuštaš da vladaju tvojim umom. Pusti ih. Oni neka idu lijevo, tvoj pravac je desno.

Tekst: Naida Nuhić, Dječiji parlament