ODLAZAK MLADIH IZ BOSNE I HERCEGOVINE: Između nade i odlaska

Bosna i Hercegovina se već godinama suočava s problemom odlaska mladih ljudi. Sve veći broj učenika, studenata i mladih radnika svoju budućnost vidi izvan granica zemlje. Razlozi za odlazak su brojni, a najčešće se spominju nezaposlenost, niske plate, politička nestabilnost i želja za boljim životnim standardima. Iako mnogi mladi ističu da vole svoju domovinu, često smatraju da im ona ne pruža dovoljno prilika za napredak.

Prema podacima migracionih izveštaja, ukoliko stanovništvo koje odlazi uzememo kao 100 postotno, oko 30-35% njih odlazi u Njemačku, zatim Austriju 20-25%, Hrvatsku oko 20 %, Sloveniju 15-18% a ostatak u države poput Švicarske, Švedske i Sjedinjenih Američkih država čini oko 5-10% odlazaka.

Možemo čitati činjenice, pratiti podatke i čuditi se postotcima još dugo, ali osjećaj odlaska u tuđinu, za boljim životom možete pročitati u nastavku.

“Od malena navikavamo se na ljude, okruženja, porodicu i prijatelje. Velika je promjena izgubiti neko prijateljstvo ili školu, ali najveća promjena je preseliti se u potpuno drugu državu i početi život drugi put, početi život ispočetka. Bilo je teško spakovati sav svoj život u 2 kofera i šutiti na odluku roditelja koja meni nikad ne bi ni pala na pamet. I tako počneš se privikavati, miriti sa sudbinom, odlukom roditelja. Ono što je nekada bilo preko gore daleko postao je moj dom, a ne putovanje. Naučio sam i jezik, stekao „nove prijatelje“, zapamtio dobar dio grada, njegove ulice i skretanja. Ali koliko god bio daleko, fizički odsutan moj dom je ovdje, u Bosni i Hercegovini, u naninoj avliji i friško ofarbanoj didinoj avliji. Ovdje se osjećam svoj, poželjan, gdje pripadam i gdje su ljudi koje volim.“ (Riđalović Amar)

Sigurni smo da vas je ovaj tekst dirnuo, da ste shvatili koliko je teško prihvatiti odluku roditelja tako mlad.

Ali svaki odlazak podrazumijeva i dolazak, ljepša strana medalje je kada nakon toliko kilometara, sati putovanja, vremena provedenog odvojeni od svojih voljenih, dobiju priliku osjetiti snagu emocija ponovnog susreta, jačinu ponovnih zagrljaja i sreću ponovnih osmijeha.

U nastavku možete pročitati još jedan kraći tekst, koji govori o ponovnim susretima nakon dugog odlaska.

„Svaki put kada se vratim u Zenicu, imam osjećaj kao da mi se srce ponovo sastavi od dijelova koje sam ostavila iza sebe. Čim ugledam Zenicu, poznata lica i mjesta na kojima sam odrasla, vrate mi se uspomene koje ni kilometri ni vrijeme ne mogu izbrisati. A najljepši dio svega su ljudi.  Prijatelji koji me dočekaju raširenih ruku, iskreno sretni što me vide. Nedostaje miris domovine, jutarnja kafa ispijena bez žurbe, onaj naš rahatluk koji se ne može pronaći nigdje drugo. Nedostaju ljudi, uspomene i osjećaj da si među svojima. Jer gdje god da me život odvede, jedan dio mene će uvijek ostati u Zenici.“(Ajna Ališkanović)

Odlazak mladih iz Bosne i Hercegovine nije problem koji se može riješiti preko noći. Riječ je o složenom društvenom pitanju koje zahtijeva dugoročna rješenja i zajedničko djelovanje institucija, obrazovnog sistema, privrede i samih građana. Mladi ljudi žele priliku da rade, napreduju i planiraju budućnost bez potrebe da napuste mjesto u kojem su odrasli.

Dok jedni pakuju kofere i kreću u potragu za boljim životom, drugi ostaju s nadom da će se uslovi u zemlji promijeniti. Hoće li Bosna i Hercegovina uspjeti zadržati svoje mlade ljude, jedno je od najvažnijih pitanja za njenu budućnost. Od odgovora na to pitanje u velikoj mjeri zavisi kakvo će društvo ova zemlja biti u godinama koje dolaze.

Autorica teksta: Mujezinović Ema